13. poglavlje
1 Kad bih ja govorio jezicima, onim ljudskim i onim anđeoskim, uzmanjka li mi ljubavi, ja sam kovina koja odjekuje, jedan zvečeći cimbal.
2 Kad bih imao dar prorokovanja, poznavanje svih tajni i svake znanosti, kad bih imao vjeru najpuniju, onu koja premješta planine, ako mi manjka ljubavi, ja sam ništa.
3 Kad bih podijelio sva moja dobra izgladnjelima, kad bih izručio svoje tijelo plamenovima ako mi manjka ljubavi, ja ne dobijam ništa.
4 Ljubav je strpljiva, ljubav čini uslugu, ona ne zavidi, ona se ne prsi, ona se ne nadimlje od gordosti,
5 ona ne čini ništa ružno, ne traži svoju korist, ona se ne ljuti, ne gaji kivnost,
6 ona se ne raduje nepravdi, već nalazi svoju radost u istini.
7 Ona sve prašta, sve vjeruje, svemu se nada, ona sve podnese.
8 Ljubav nikad ne nestaje. Proročanstva? Ona će biti ukinuta. Jezici? Završit će. Znanost? Bit će dokinuta.
9 Jer, naše saznanje je ograničeno i ograničeno je naše prorokovanje.
10 Ali, kad bude došlo savršenstvo, ono što je ograničeno bit će dokinuto.
11 Kad bijah dijete, govorah kao dijete, razmišljah kao dijete, razmišljah kao dijete. Kad sam postao čovjekom, završio sam s onim što pripadaše djetetu.
12 Sada, mi sve vidimo u jednom zrcalui na jedan nejasan način, ali tada, to će biti licem u lice. Sada, moje je znanje ograničeno, tada, ja ću spoznavati kao što sam spoznat.
13 Sada dakle, ovo troje ostaje, vjera, nada i ljubav, ali, ljubav je najveća.
Prijevod: Tomislav Dretar (Wikizvor, CC BY-SA 3.0); dopune iz javno dostupnih prijevoda.