16. poglavlje
1 I ja začuh jedan krupni glas koji, iz templa, govoraše sedmorici anđela: Idite i saspite na zemlju sedam kupa gnjeva Božjeg.
2 I prvi pođe i izli svoju kupu na zemlju. Jedan pogubni zloćudi čir udari ljude koji nosiše oznaku zvijeri i koji obožavaše njenu sliku.
3 Drugi izli svoju kupu na more: ono postade kao krv jednog umrlog, i sve što bi u moru, imaše dah umirućeg života.
4 Treći izli svoju kupu na rijeke i izvore vodâ: Oni postadoše od krvi.
5 I ja začuh anđela voda koji govoraše: Ti si pravedan, ti koji jesi i koji bijaše, sveti.
6 Pošto su oni prolili krv svetih i proroka, to je jednako krv koju si ti njima dao piti. Oni to zaslužuju!
7 I ja začuh oltar koji govoraše: Da, Gospodine Bože Sve-Mogući, tvoje presude su pune istine i pravednosti.
8 Četvrti izli svoju kupu na sunce: i bi mu dano spaliti ljude njegovom vatrom.
9 I ljudi bijahu spaljivani jednom snažnom vr ućnom; oni huliše ime Božje koji ima vlast nad tim nevoljama, ali, oni se ne pokajaše za iskazati mu slavu.
10 Peti izli svoju kupu na prijestolje zvijeri: njeno kraljevstvo bi time potopljeno u tminama. Ljudi grizoše jezik od boli;
11 oni huliše Boga nebeskog zbog svojih patnji i svojih čireva, ali, ne pokajaše se od svojih djela.
12 Šesti izli svoju kupu na veliku rijeku Eufrat: voda time bi isušena za pripremiti put kraljevima koji dolaze s Istoka.
13 Tada, iz usta zmajevih, iz usta zvijerinjih i usta lažnog proroka, ja vidjeh izići tri nečista duha, poput kakvih žaba.
14 To su, naime, duhovi zloduha. Oni ispunjavaju čuda, a pođoše oni pronaći kraljeve cijelog svijeta, da bi ih sakupili za boj u veliki dan Boga Sve-Mogućeg.
15 Evo, ja dolazim kao jedan tat. Sretni ono koji bdiju i čuvaju svoju odjeću, da ne idu nagi i ne dopuste vidjeti svoju golotinju.
16 Oni ih sakupiše u mjestu koje se na hebrejskom zove Harmagedon.
17 Sedmi izli svoju kupu u zrak, a, iz templa iziđe snažan glas koji dolaziše iz prijestolja. On govoraše: svršeno je!
18 Tad nastade svijevanje, glasanje i grmljavine, i jedan potres zemlje tako silovit da nikad ne bijaše njemu jednakog otkad je čovjek na zemlji.
19 Veliki grad se razbi u tri dijela i gradovi naroda se survaše. Tada, Bog se sjeti Babilonije velike, za dati joj kupu uzavrelog vina njegove srdžbe.
20 Svi otoci pobjegoše i planine nestadoše.
21 Tuče teške kao što su talenti padoše s neba na ljude, i ljudi huliše Boga zbog nevolje od tuče, jer, ta nevolja bijaše posebice strašna.
Prijevod: Tomislav Dretar (Wikizvor, CC BY-SA 3.0); dopune iz javno dostupnih prijevoda.