Badnji dan, uoči Rođenja Gospodinova

Podrijetlo imena

Riječ badnjak izvodi se iz praslavenskog korijena bъd-, vezanog uz bdjenje - noćno čuvanje i molitvu uoči velikih blagdana, sve dok se ne završi ponoćno bogoslužje. Badnji dan pada na 24. prosinca, posljednji dan došašća, razdoblja priprave koje u liturgijskom kalendaru prethodi Božiću.

Naziv badnjak izvorno je označavao panj ili deblo koje se palilo u ognjištu uoči Božića, simbol svjetla koje najavljuje dolazak Isusa Krista kao svjetla svijeta. S vremenom je isti naziv prešao i na sam dan, badnji dan, iako se u pojedinim krajevima Hrvatske i danas čuva običaj paljenja badnjaka kao drvenog debla.

Seoski običaji

U tradicionalnom seoskom domaćinstvu badnji je dan bio ispunjen pripremama. Domaćin je u kuću unosio slamu, prostirao je po podu uz blagoslovne riječi, dok je domaćica sipala žito po slami. Djeca su te noći znala spavati na slami, simbolu Isusova rođenja u jaslama.

Na stolu je posebno mjesto imao obredni kruh, u različitim krajevima poznat pod različitim imenima, ukrašen tijestom oblikovanim u simbole. Dio hrane odnosio se stoci, prema vjerovanju da životinje te noći progovaraju ljudskim glasom. Na stol se stavljala i posuda sa svim vrstama žitarica, takozvana panspermija, s jednom ili tri svijeće. Svijeće su se obredno gasile vinom, kruhom ili žitom, a uz taj se čin nekada vezivalo i gatanje o budućnosti i smrti, običaj koji je Crkva kroz stoljeća nastojala usmjeriti prema kršćanskom značenju blagdana.

Zelenilo i ukrasi

Kuće su se kitile proklijalom pšenicom, posijanom obično na blagdan svete Lucije, 13. prosinca, te granama zimzelenog bilja poput bršljana, imele i borovih grančica. Običaj kićenja bora kao božićnog drvca u hrvatske je krajeve stigao kasnije, tijekom devetnaestog stoljeća, iz srednjoeuropske gradske kulture, i postupno se proširio i na seoska domaćinstva.

Post i blagovanje

Badnji dan bio je dan strogog posta, s jelima bez mesa: grahom, medom, češnjakom, orasima i ribom. Ta su jela nosila i simbolično značenje plodnosti i obilja za nadolazeću godinu, povezujući kršćansku pobožnost s dubljim, predkršćanskim slojevima agrarne kulture.

Zaključak dana - polnoćka

Badnji dan zaključivao se odlaskom na polnoćku, svečano bogoslužje u ponoć kojim započinje slavlje Božića. Taj prijelaz iz posta i iščekivanja u radost rođenja Kristova ostaje središnja točka cijele badnje večeri, u kojoj se obiteljski i vjerski sloj tradicije spajaju u jedno slavlje. U Hrvatskoj se polnoćka i danas slavi u gotovo svakoj župi, a mnogi od spomenutih narodnih običaja - slama, panspermija, badnjak u ognjištu - i dalje se čuvaju, osobito u ruralnim krajevima i u okviru etnografskih manifestacija.

Regionalne razlike

Običaji vezani uz badnji dan znatno se razlikuju od kraja do kraja Hrvatske. U Slavoniji je uobičajeno da domaćin unosi tri badnjaka - za Boga Oca, Sina i Duha Svetoga - koje potom pali na Badnju večer uz molitvu i blagoslov doma. U Dalmaciji i Istri badnja večer često se veže uz pripremu bakalara i drugih posnih riblji jela, dok se u gorskim krajevima poput Like i Gorskog kotara zadržao snažniji trag paljenja panja u kaminu, uz vjerovanje da vatra treba gorjeti cijelu noć kako bi donijela blagoslov kući u godini koja dolazi.

U hrvatskim gradovima badnja se večer u novije doba obilježava manje izraženim seoskim obredima, a više obiteljskim okupljanjem, pripremom blagdanskog stola i, sve češće, ukrašavanjem doma u zapadnoeuropskom stilu, s božićnim drvcem kao središnjim simbolom. Ipak, i u gradskim sredinama mnoge obitelji čuvaju barem dio starih običaja, poput postavljanja slame ispod stolnjaka ili paljenja svijeće uz kruh.

Crkveno značenje dana

U liturgijskom smislu badnji dan pripada došašću sve do zalaska sunca, nakon čega počinje slavlje Božića prvim večernjim bogoslužjem. Taj prijelaz iz posta u slavlje odražava temeljnu kršćansku poruku dana: iščekivanje se pretvara u ispunjenje, tama u svjetlo. Mnoge župe u Hrvatskoj uz polnoćku organiziraju i prikazanje jaslica, žive slike rođenja Isusova, poseban oblik pučke pobožnosti raširen posebno u dalmatinskim i istarskim krajevima, koji nastavlja tradiciju uspostavljenu, prema predaji, već u trinaestom stoljeću djelovanjem svetog Franje Asiškog.