Blažene drinske mučenice, redovnice

Družba koja je došla služiti Sarajevu

Redovnička družba Kćeri Božje ljubavi osnovana je u devetnaestom stoljeću u Njemačkoj, a u Sarajevo je pozvana 1882. godine na poticaj tadašnjeg vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, koji je želio osigurati sestre za rad u školama, bolnicama i sirotištima mladog i tek uspostavljenog nadbiskupijskog sjedišta. Sestre su se u sljedećim desetljećima proširile po Bosni, otvarajući ustanove za skrb o djeci, starima i bolesnima, često u sredinama gdje su živjeli pripadnici različitih vjeroispovijesti, s kojima su njegovale odnos poštovanja i praktične pomoći bez obzira na vjeru ili narodnost.

Rat koji je stigao do Podrinja

Izbijanjem Drugog svjetskog rata i uspostavom Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine, područje istočne Bosne, uz rijeku Drinu, postalo je poprište međunacionalnog i međuvjerskog nasilja između ustaških, četničkih i partizanskih snaga, u kojem su civilno stanovništvo, uključujući djecu i redovnike, plaćali najvišu cijenu. Sestre Kćeri Božje ljubavi djelovale su u to vrijeme u Goraždu i okolnim mjestima, gdje su vodile školu i brinule se za lokalnu djecu, unatoč sve nesigurnijim prilikama i rastućem nasilju u regiji.

Bijeg koji nije uspio

Krajem 1941. godine, kad je opasnost postala neposredna, skupina od pet sestara pokušala je pobjeći iz ugroženog područja prema sigurnijim krajevima. Na putu su ih zaustavile naoružane skupine, a sestrama je, prema sačuvanim svjedočanstvima, ponuđeno da spase život ako se odreknu redovničke odjeće, vjere ili ako ostave djecu i štićenike koje su vodile sa sobom. Sestre su to odbile, ostajući vjerne svom pozivu i onima za koje su bile odgovorne, čak i kad je to značilo suočavanje sa smrću.

Drina kao posljednje svjedočanstvo

Prema utvrđenim okolnostima njihove pogibije, sestre su 15. prosinca 1941. godine, u obližnjem mjestu, izgubile život bačene, odnosno skočivši, u rijeku Drinu, ne pristavši na uvjete koje su im nametnuli naoružani napadači. Njihova imena, među kojima se najčešće spominje sestra Jula Ivanišević iz sela Godinjak, ušla su u povijest kao primjer redovničke vjernosti usred ratnog bezumlja koje nije birano ni po vjeri ni po narodnosti svojih žrtava. Događaj je ostao zapamćen u lokalnoj crkvenoj predaji kao jedan od najpotresnijih trenutaka stradanja Katoličke crkve u Bosni tijekom rata.

Put do proglašenja blaženima

Postupak za njihovo proglašenje blaženima pokrenut je desetljećima poslije, kad su prikupljena svjedočanstva o okolnostima njihove smrti i o motivu vjere koji je stajao u pozadini njihova stradanja. Katolička ih je Crkva proglasila blaženima kao mučenice, prepoznajući u njihovu činu ne samo osobnu žrtvu nego i svjedočanstvo protiv mržnje koja je tih ratnih godina razdirala Bosnu. Njihova se uspomena danas obilježava svake godine u prosincu, a u Goraždu im je posvećena crkva, dok se u vjerničkoj pobožnosti njihov lik povezuje s molitvom za mir među narodima koji su nekoć bili međusobno zavađeni.

Spomen koji nadilazi jednu stranu

Ono što njihovo stradanje čini posebno snažnim svjedočanstvom jest okolnost da sestre nisu ubijene zbog sudjelovanja u sukobu, nego upravo zbog odbijanja da napuste svoju službu i vjeru u trenutku kad im je to bilo ponuđeno kao izlaz. U području gdje su ratna sjećanja dugo ostajala izvor podjela, njihov se lik u crkvenoj predaji nastoji čitati ne kao poticaj na nove podjele, nego kao poziv na pomirenje, budući da su i same, prema svjedočanstvima, do posljednjeg trenutka ostale posvećene djeci i štićenicima bez obzira na njihovo podrijetlo ili vjeru.