Rođenje Gospodinovo, Božić

Datum kojeg evanđelja ne spominju

Novozavjetna evanđelja ne navode datum Isusova rođenja, pa je prva kršćanska zajednica dugo nesigurno slavila taj događaj, ako ga je uopće posebno obilježavala. Prvi sigurni pisani trag slavljenja 25. prosinca kao dana Kristova rođenja potječe iz Rima sredinom 4. stoljeća, iz takozvanog Filokalijanskog kalendara iz 354. godine, koji taj datum bilježi već kao ustaljenu praksu nekoliko desetljeća ranije.

Sol Invictus - teorija, ne dokazana činjenica

Jedna od najraširenijih teorija o podrijetlu datuma povezuje ga s rimskim carskim blagdanom Sol Invictus - »nepobjedivo Sunce« - koji se slavio 25. prosinca, blizu zimskog suncostaja, kada dani nakon najduže noći u godini ponovno počinju rasti. Prema toj teoriji, kršćani su svjesno postavili slavlje Kristova rođenja na taj datum kako bi ponudili alternativu poganskom slavlju, prikazujući Krista kao pravo »Sunce pravde«. Ta je teza dugo bila gotovo općeprihvaćena, no u novijoj se crkvenoj povijesti sve više navodi i takozvana »računska« teorija, prema kojoj su rani kršćani datum izračunali polazeći od pretpostavljenog datuma Kristove smrti i drevnog vjerovanja da su veliki proroci umirali na dan svojeg začeća. Koja je teorija točna, među povjesničarima ostaje otvoreno pitanje, i valja je iznositi s tom ogradom, a ne kao utvrđenu činjenicu.

Zašto je datum sporedan, a događaj nije

Za katoličku teologiju povijesna preciznost datuma nije središnje pitanje - Crkva 25. prosinca ne tvrdi da je to dokazano doslovni dan Isusova rođenja, nego slavi stvarnost utjelovljenja: da je Bog u Isusu Kristu uzeo ljudsku narav i rodio se kao dijete, u siromaštvu, izvan gradske gostionice, u Betlehemu. Ta poruka - da božanska blizina ne dolazi u moći, nego u ranjivosti novorođenčeta - ostaje jednaka bez obzira na to koji je točno dan u godini odabran za njezino liturgijsko slavljenje.

Božić kao vrhunac adventa

Svetkovini Božića prethodi četverotjedno razdoblje adventa, vrijeme iščekivanja i pripreme koje u liturgijskom smislu podsjeća na dugo čekanje starozavjetnog naroda na dolazak Mesije. Sama svetkovina traje više dana - u katoličkoj tradiciji od 25. prosinca do blagdana Sveta tri kralja 6. siječnja proteže se takozvano božićno vrijeme, u kojem se u Hrvatskoj obiteljski susreti, čestitanja i posjeti tradicionalno nastavljaju.

Hrvatski božićni običaji

Hrvatska božićna tradicija bogata je lokalnim varijacijama, no nekoliko je običaja gotovo posvuda prisutno: paljenje badnjaka na Badnju večer, postavljanje jaslica uz bor, odlazak na polnoćku te blagoslov obiteljskog stola. U pojedinim krajevima, osobito u Dalmatinskoj zagori i dijelovima Slavonije, sačuvani su i stariji običaji poput »čestitanja« susjeda uz posebne pjesme te paljenja badnjaka pred crkvom uoči ponoćne mise. Božićni je stol tradicionalno bogatiji od svakodnevnog, uz jela poput sarme, pečenja i tradicionalnih kolača karakterističnih za pojedini kraj.

Ime blagdana kroz jezike

Hrvatski naziv Bozic - umanjenica od rijeci Bog - poseban je i nezan izraz u usporedbi s nazivima u vecini drugih europskih jezika, koji obicno naglasavaju misu (engl. Christmas, njem. Weihnachten) ili rodenje (tal. Natale). Taj deminutiv, mali Bog, sam po sebi nosi teolosku poruku svetkovine: Bog koji dolazi ne u velicanstvu, nego kao maleno, ranjivo dijete.

Zvijezda i astronomske hipoteze

Uz pripovijest o zvijezdi koja je vodila mudrace, tijekom stoljeca pojavile su se razne astronomske hipoteze o mogucem stvarnom nebeskom fenomenu - od konjunkcije planeta do prolaska komete - no nijedna nije opceprihvacena medu povjesnicarima znanosti, a Crkva tu pripovijest prvenstveno cita kao teolosku, ne astronomsku tvrdnju o svjetlu koje najavljuje Spasitelja.