Sveti četrdeset mučenika sebastski

Progon pod Licinijem

Prema predaji, četrdeset rimskih vojnika iz Dvanaeste munjonosne legije služilo je u gradu Sebasti u Maloj Armeniji (danas Sivas u Turskoj) oko 320. godine. U to je vrijeme car Licinije progonio kršćane na istoku carstva, tražeći od vojnika da se odreknu vjere i prinesu žrtvu poganskim bogovima. Četrdesetorica su to odbila, otvoreno priznajući da su kršćani.

Noć na zaleđenom jezeru

Prefekt ih je osudio na smrt izlaganjem hladnoći: svučeni su i ostavljeni goli na zaleđenom jezeru kraj Sebaste, u posebno hladnoj noći, dok su im na obali pripremljene tople kupelji čekale svakoga tko bi popustio. Prema najstarijem sačuvanom svjedočanstvu, homiliji svetog Bazilija Cezarejskog izgovorenoj pedesetak do šezdesetak godina kasnije, jedan je od vojnika doista popustio i potrčao prema toplini, ali je u kupelji umro.

Stražar koji je zauzeo prazno mjesto

Predaja kaže da je jedan od stražara koji su čuvali osuđenike te noći ugledao neobičnu svjetlost nad preostalim mučenicima. Potresen prizorom, skinuo je odjeću, proglasio se kršćaninom i sam stao uz trideset i devet drugova, čime je broj četrdeset ponovno bio potpun. Ujutro su ukočena tijela spaljena, a pepeo bačen u rijeku.

Sabiranje moći i širenje štovanja

Kršćani su, prema predaji, ipak uspjeli sačuvati dio posmrtnih ostataka i razdijeliti ih diljem gradova, gdje su podizane crkve u čast četrdesetorice mučenika, među njima i ona u Cezareji Kapadočkoj gdje je Bazilije održao svoju homiliju. Careva Pulherija navodno je pronašla dio moći u Carigradu. Sveti Grgur Nisenski i sveti Efrem Sirijski hvalili su ih u svojim spisima, a na zapad je njihovo štovanje u petom stoljeću prenio sveti Gaudencije Brescijski, polažući česticu moći u oltar svoje bazilike.

Blagdan i značenje

Spomen četrdesetorice sebastskih mučenika slavi se 9. ožujka na istoku i zapadu, a u istočnim je Crkvama poseban jer pada u vrijeme velikoga posta. Iako se pojedinosti o njihovim imenima i točnom tijeku događaja oslanjaju na kasniju propovjedničku predaju, sama činjenica skupnog mučeništva rimskih vojnika u Sebasti smatra se povijesno utemeljenom, zahvaljujući ranom i autoritativnom svjedočanstvu svetog Bazilija.

Vojnici jedne legije

Prema predaji, četrdesetorica su pripadala Dvanaestoj munjonosnoj legiji, jedinici s dugom poviješću rimske vojne službe na istočnoj granici carstva. Njihov je položaj vojnika u carskoj službi čitav slučaj činio posebno osjetljivim: odbijanje žrtvovanja poganskim bogovima u to je doba značilo otvorenu nesubordinaciju vlasti, ne samo vjerski prijestup. Upravo zbog toga njihovo mučeništvo od najranijih vremena simbolizira sukob između vjernosti državi i vjernosti savjesti.

Šireno kulturno štovanje

Štovanje četrdesetorice mučenika prenijelo se daleko izvan Male Armenije. Crkve posvećene njima podignute su u Albaniji, Sjevernoj Makedoniji, Ukrajini, Siriji i Bugarskoj, a njihov je blagdan u pojedinim krajevima prerastao u pravu pučku svetkovinu. Slavlje Četrdeset mučenika u gradu Štipu u Sjevernoj Makedoniji uvršteno je 2013. godine na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine. Sirijske kršćanske zajednice obilježavaju taj dan takozvanim "rozunama" - tradicionalnim blagdanskim kruhom u obliku zvijezda, u koji se pletu sitni novčići kao znak blagoslova.

Zapadno usvajanje štovanja

Na zapadu se štovanje četrdesetorice proširilo zahvaljujući svetom Gaudenciju Brescijskom početkom petog stoljeća, koji je česticu njihovih moći položio u oltar svoje bazilike. Sve do liturgijske obnove 1969. godine njihov se blagdan na zapadu slavio 10. ožujka, dan nakon istočnog spomena, a danas ostaje trajan primjer kako je jedna homilija - Bazilijeva, izgovorena samo pedesetak godina nakon događaja - uspjela sačuvati sjećanje na skupinu inače bezimenih vojnika kroz gotovo sedamnaest stoljeća kršćanske povijesti.