Spomen svih vjernih pokojnika, Dušni dan

Odakle dolazi Dušni dan

Spomen svih vjernih pokojnika, poznat u hrvatskoj tradiciji kao Dušni dan, ne veže se uz jednog sveca nego uz razvoj crkvene pobožnosti tijekom srednjeg vijeka. Slična komemoracija mrtvih postojala je u monaškim krugovima već u devetom stoljeću, ali za njezino službeno uvođenje najzaslužniji je sveti Odilon, opat benediktinske opatije Cluny u Francuskoj, koji je 998. godine naredio da se u samostanima njegove zajednice dan nakon svetkovine Svih svetih slavi svečana misa za sve duše preminulih u Kristu.

Širenje kroz benediktinsku mrežu

Budući da je opatija Cluny u to vrijeme imala utjecaj na oko tisuću benediktinskih samostana diljem Europe, praksa moljenja za sve pokojne vjernike brzo se proširila iz Francuske u velik dio kršćanskog svijeta. Od trinaestog stoljeća spomen je pod nazivom „Anniversarium Omnium Animarum“ prihvaćen u cijeloj zapadnoj Crkvi, a njegov je obred prvi put zabilježen u liturgijskoj knjizi Ordo Romanus XIV, koju su prije preseljenja papinskog dvora u Avignon sastavili kardinali Napoleone Orsini i Giacomo Caetani Stefaneschi. Papa Klement V. taj je obred 1311. godine proširio i potvrdio za cijelu Crkvu.

Tri mise i papa Benedikt XV.

Kroz stoljeća su svećenicima u pojedinim zemljama, poput Španjolske od 1748. godine, odobravana posebna dopuštenja da na Dušni dan slave tri mise - jednu prema vlastitoj nakani, jednu na nakanu pape i jednu za sve vjerne pokojnike. Papa Benedikt XV. to je 1915. godine proširio na cijelu Crkvu, u vrijeme dok je Europu zahvatio Prvi svjetski rat i kad je potreba za molitvom za mrtve bila osobito snažno osjećana.

Teološki smisao

Crkva na Dušni dan naglašava nauk o zajedništvu svetih - vjeru da zajedništvo Crkve koja još hodi zemljom s dušama preminulih u Kristu nije prekinuto smrću, nego se nastavlja duhovnim zagovorom i molitvom. Katolička tradicija razlikuje tri stanja: Crkvu koja još hodi zemljom, Crkvu proslavljenu u nebu i dušu koja se, u stanju koje naziva čistilištem, još pročišćava prije potpunog sjedinjenja s Bogom. Molitva za pokojne shvaća se kao djelo ljubavi koje živi mogu pružiti onima koji su preminuli, ne kao izraz straha od smrti.

Slavlje u Hrvatskoj

U hrvatskoj je tradiciji Dušni dan duboko ukorijenjen u svakodnevni život zajednice - obitelji posjećuju groblja, uređuju grobove i pale svijeće za pokojne, često cijele obitelji ili čak sela odlaze zajedno na groblje. Ipak, crkveni naglasak ostaje na tome da molitva za pokojne daleko nadilazi samo vanjsko uređivanje grobova - vanjski je čin znak, a suština je u molitvi i sjećanju koje traje tijekom cijele godine, ne samo toga jednog dana.

Odnos prema blagdanu Svih svetih

Dušni se dan namjerno slavi odmah nakon svetkovine Svih svetih, 1. studenoga, kako bi se jasno pokazala razlika između dva različita slavlja. Na Svih svete Crkva se raduje onima za koje vjeruje da su već u punini zajedništva s Bogom, dok se na Dušni dan moli za one čiji je put prema toj punini, prema katoličkom nauku, još u tijeku. Ta blizina dvaju datuma u hrvatskoj je svijesti stopljena u jedinstveno razdoblje sjećanja na pokojne, iako Crkva liturgijski i teološki strogo razlikuje ta dva dana.

Groblje kao mjesto zajedništva

U mnogim hrvatskim mjestima posjet groblju o Dušnome danu nadilazi obiteljski čin i postaje prigoda za susret cijele zajednice - susjedi se pozdravljaju među grobovima, sjećaju se zajedničke povijesti mjesta, a mnoge župe organiziraju zajedničku molitvu na groblju uz svećenika. Taj društveni sloj slavlja, iako nije dio službenog crkvenog obreda, dio je duboko ukorijenjene hrvatske pučke pobožnosti koja se prenosi s generacije na generaciju.