Blažena Djevica Marija Karmelska

Pustinjaci na gori Karmel

Gora Karmel u današnjem Izraelu od ranih je kršćanskih stoljeća bila mjesto povlačenja i molitve. Prema karmelskoj predaji, prvi su se pustinjaci ondje naselili već u vrijeme proroka Ilije, koji je na toj gori, prema Starom zavjetu, izazvao Baalove svećenike i molio za kišu. Povijesno pouzdanije, zajednice pustinjaka posvećenih Mariji, Majci Božjoj, dokumentirane su na Karmelu od kraja 12. stoljeća, u vrijeme križarskih pohoda, kada su se latinski pustinjaci naselili u dolini pokraj izvora pripisanog Iliji.

Oko 1210. godine jeruzalemski patrijarh Albert Avogadro sastavio je za te pustinjake pravilo života, temelj kasnijeg Reda braće Blažene Djevice Marije Karmelske, poznatog kao karmelićani. Pravilo je bilo strogo: samostalne ćelije, šutnja, post, trajna molitva. Kad su islamske vojske u 13. stoljeću potisnule križare iz Svete zemlje, karmelićani su se povukli u Europu, gdje su se od pustinjačke zajednice postupno preoblikovali u prosjački red, sličan dominikancima i franjevcima.

Prema pobožnoj predaji koju bilježe kasniji karmelski izvori, engleskom redovniku Šimunu Stocku, generalu reda u 13. stoljeću, ukazala se Blažena Djevica Marija noseći u ruci smeđi škapular, dvije platnene trake povezane vrpcama koje se nose preko ramena. Prema toj predaji, Marija je obećala svoju zaštitu svima koji ga budu nosili s pobožnošću. Povijesna utemeljenost samog ukazanja upitna je i suvremeni crkveni povjesničari na nju gledaju s oprezom, no štovanje škapulara kao znaka posvete Mariji raširilo se već u srednjem vijeku i Crkva ga je prihvatila kao pobožnu praksu.

Blagdan Gospe Karmelske slavi se 16. srpnja, na dan kad karmelska predaja smješta spomenuto ukazanje. Slavlje je najprije bilo vlastito karmelskom redu, a papa Benedikt XIII. proširio ga je 1726. na cijelu Crkvu. Danas je to neobvezni spomendan u općem rimskom kalendaru.

Štovanje Gospe Karmelske snažno je prisutno i u Hrvatskoj, osobito uz karmelske samostane, primjerice u Zagrebu i Remetama, gdje se blagdan slavi svečanim misama i blagoslovom škapulara. U mnogim hrvatskim župama, posebno onima uz more, uvriježen je običaj polaganja škapulara djeci pri prvoj pričesti kao znaka marijanske pobožnosti, dok procesije u čast Karmelske Gospe i danas okupljaju vjernike u pomorskim mjestima, gdje je Gospa Karmelska tradicionalno štovana i kao zaštitnica mornara.

Od pustinjaka do prosjačkog reda

Povijesno gledano, zajednicu na Karmelu formalno je oblikovao Bertold Kalabrijski oko 1185. godine, okupivši raštrkane pustinjake u zajednički život prema pravilu koje je, kako je ranije spomenuto, oko 1210. sastavio patrijarh Albert Avogadro. Pravilo je potvrdio papa Honorije III. 1226. godine, čime je zajednica dobila službeno crkveno priznanje. Kada su karmelićani napustili Svetu zemlju, prvo su naselje u Europi osnovali u Engleskoj 1241., a potom u Francuskoj 1245., nakon čega je 1248. uslijedila i papinska potvrda njihova preoblikovanja u prosjački red, okrenut propovijedanju i pastoralnom radu među pukom, a ne isključivo samotnom životu.

U 16. stoljeću red je prošao snažnu duhovnu obnovu zahvaljujući svetoj Tereziji Avilskoj i svetom Ivanu od Križa, koji su zagovarali povratak izvornoj strogosti i kontemplativnom duhu prvih pustinjaka. Iz te je obnove 1593. godine, uz odobrenje pape Klementa VIII., nastala zasebna grana bosonogih karmelićana. Do kraja 20. stoljeća red se razvio u opsežnu zajednicu s više stotina muških i ženskih klauzurnih samostana diljem svijeta. U Hrvatskoj danas djeluje jedna muška karmelska provincija, četiri ženska klauzurna samostana te jedna aktivna apostolska ženska provincija, a karmelska duhovnost, s naglaskom na unutarnjoj molitvi i jednostavnosti, ostaje živa i u redovničkom i u laičkom obliku štovanja Gospe Karmelske.