Blažena Djevica Marija Kraljica svete krunice

Podrijetlo molitve krunice

Molitva krunice, niz ponavljanih Zdravomarija podijeljenih u desetice popraćene po jednim Očenašom i razmatranjem pojedinog otajstva iz Isusova i Marijina života, razvijala se postupno tijekom srednjeg vijeka, s korijenima u redovničkoj praksi ponavljanja psalama koju su, radi nepismenih vjernika nesposobnih čitati brevijar, zamijenili jednostavnijim ponavljanjem molitava Gospodinovih i pozdrava anđeoskog iz Lukina evanđelja. Predaja, čija povijesna utemeljenost ostaje predmet rasprave među povjesničarima pobožnosti, pripisuje svetom Dominiku iz trinaestog stoljeća posebnu ulogu u širenju krunice, premda suvremeni oblik molitve s razmatranjem otajstava konačno je oblikovan tek u petnaestom stoljeću, uvelike zaslugom kartuzijanskog redovnika Dominika Pruskog.

Bitka kod Lepanta 1571.

Sedmog listopada 1571. u Patraškom zaljevu odigrala se jedna od najvećih pomorskih bitaka u povijesti, u kojoj se flota Svete lige - saveza kršćanskih država okupljenog na poticaj pape Pija V., predvođenog Španjolskom i Venecijom - sukobila s osmanskom flotom. Prema procjenama, kršćanska je strana raspolagala s oko dvjesto dvanaest brodova i gotovo osamdeset šest tisuća ljudi, a osmanska sa dvjesto sedamdeset četiri broda i oko osamdeset osam tisuća ljudi. Bitka je završila odlučujućom pobjedom Svete lige, uz potapanje, uništenje ili zarobljavanje oko dvjesto osmanskih galija, dok su kršćanski gubici iznosili oko sedam tisuća i pol poginulih, uz sedamnaest izgubljenih brodova, znatno manji od osmanskih, procijenjenih na dvadeset do trideset tisuća, uz oko dvanaest do petnaest tisuća oslobođenih kršćanskih robova-veslača s osmanskih galija.

Zahvalna svetkovina pape Pija V.

Bitka je za suvremenike imala golemo simboličko značenje, u vrijeme kad je zapadno kršćanstvo bilo razdirano protestantskom reformacijom, a istodobno izloženo osmanskoj pomorskoj prevlasti Sredozemljem. Papa Pio V., koji je diljem Europe pozvao vjernike na javnu molitvu krunice za pobjedu kršćanske flote, nakon vijesti o pobjedi ustanovio je zahvalnu svetkovinu Gospe od Pobjede, uvjeren da je uspjeh u bitci plod upravo te zajedničke molitve.

Razvoj u blagdan Gospe Ružarske

Papa Grgur XIII. nedugo potom preimenovao je svetkovinu u blagdan Gospe od Krunice (Ružarske), povezujući je trajno s pobožnošću krunice, a ne isključivo s vojnom pobjedom. Blagdan se od tada, uz nekoliko promjena datuma i naslova kroz stoljeća, postupno ustaljivao na 7. listopada, dan same bitke, a na cijelu je Crkvu proširen u osamnaestom stoljeću, nakon pobjede kršćanskih snaga nad Osmanlijama kod Petrovaradina 1716.

Krunica kao sažetak evanđelja

Neovisno o povijesnim okolnostima svoga postanka, blagdan danas prije svega slavi samu molitvu krunice kao pristupačan način razmatranja cjeline evanđelja - kroz radosna, žalosna, slavna, a od 2002. i svjetla otajstva, uvedena od pape Ivana Pavla II. - vjernik u nizu jednostavnih ponavljanja prolazi glavne događaje Kristova utjelovljenja, muke, uskrsnuća i uzašašća, gledajući ih, kako se tradicionalno kaže, „Marijinim očima”. Upravo je ta jednostavnost, dostupna djetetu i starcu, nepismenom i učenom jednako, razlog zbog kojega je krunica stoljećima ostala jedna od najraširenijih osobnih molitava u katoličkom svijetu.

Krunica u novijoj crkvenoj praksi

Pape su kroz dvadeseto i dvadeset i prvo stoljeće opetovano poticali vjernike na molitvu krunice, od enciklika Lava XIII. posvećenih toj temi do apostolskog pisma pape Ivana Pavla II. iz 2002., kojim je uveo skup svjetlih otajstava posvećenih Isusovu javnom djelovanju, upotpunivši time tradicionalni krug radosnih, žalosnih i slavnih otajstava. Blagdan Gospe Ružarske tako danas povezuje sjećanje na jednu konkretnu povijesnu pobjedu s trajno živom pobožnošću koja se moli u obiteljima, župama i svetištima diljem svijeta, uključujući i brojna hrvatska marijanska svetišta.