Blažena Djevica Marija Žalosna

Šimunovo proroštvo o maču boli

Korijen štovanja Gospe Žalosne seže u evanđeoski prizor prikazanja Isusa u hramu, gdje starac Šimun, uzevši dijete u naručje, proriče majci Mariji da će joj „mač probosti dušu” - proroštvo koje kršćanska predaja tumači kao najavu boli koju će proživjeti gledajući sinovu muku. Iz tog i drugih evanđeoskih prizora - bijega u Egipat, traženja dvanaestogodišnjeg Isusa u Jeruzalemu, susreta na putu na Kalvariju, prisutnosti pod križem, skidanja tijela s križa i polaganja u grob - srednjovjekovna je pobožnost oblikovala takozvanih „sedam žalosti Blažene Djevice Marije”, temu koja je stoljećima nadahnjivala molitvu, pjesništvo i likovnu umjetnost.

Majka koja stoji, ne bježi

Središnji prizor toga štovanja jest Marijina prisutnost na Kalvariji, opisana u Ivanovu evanđelju riječima „A kod križa Isusova stajahu majka njegova”. Za razliku od drugih koji su se u strahu razbježali, evanđelist bilježi da je Marija ostala stajati - ne padajući u nesvjesticu, kako je prikazuje dio kasnije pobožne umjetnosti, nego uspravna, dijeleći sinovu patnju do posljednjeg trenutka. U tom prizoru Isus s križa povjerava majku učeniku Ivanu riječima „Ženo, evo ti sina”, čime crkvena predaja vidi i širi smisao - Marija postaje majka svih učenika, svih koji trpe.

Liturgijski razvoj blagdana

Štovanje Gospe Žalosne razvijalo se u srednjem vijeku, posebno kroz pobožnost servita, redovničke zajednice osnovane u trinaestom stoljeću u Firenci, koja je sedam žalosti stavila u središte svoje duhovnosti. Blagdan se u različitim oblicima slavio od četrnaestog stoljeća, a u sadašnjem obliku, vezan uz datum 15. rujna, dan nakon svetkovine Uzvišenja svetoga Križa, ustaljen je u liturgijskom kalendaru kako bi povezao slavlje Kristove muke s majčinom sudbinom uz nju. Ta blizina dvaju datuma nije slučajna - Crkva namjerno stavlja Marijinu bol odmah uz slavlje križa, podsjećajući da se otajstvo spasenja ne može odvojiti od stvarne, ljudske patnje koju je ono iziskivalo.

Himan Stabat Mater

Duhovnost vezanu uz ovaj blagdan najsnažnije izražava srednjovjekovni himan Stabat Mater dolorosa („Stajaše majka bolna”), pripisivan franjevačkom pjesniku Jacoponeu da Todiju iz trinaestog stoljeća, iako autorstvo ostaje predmetom rasprave među povjesničarima književnosti. Himan opisuje Marijinu bol pod križem i moli za dionicu u toj boli kao putu k dubljem sjedinjenju s Kristovom mukom, a uglazbljivali su ga brojni skladatelji kroz stoljeća, od srednjovjekovnih napjeva do djela klasične glazbe.

Bol prihvaćena bez gorčine

Ono što kršćansku predaju posebno privlači u liku Žalosne Gospe jest način na koji je Marija nosila svoju bol - bez optužbi, bez bunta, u tišini koja ostaje uz sina do kraja. Ta se crta posebno ističe u odnosu na ljudsko iskustvo gubitka djeteta, jedne od najtežih boli koje čovjek može proživjeti. Upravo zato se Gospa Žalosna kroz stoljeća štuje kao zagovornica i uzor svima koji nose sličnu bol - roditeljima koji su izgubili djecu, onima koji tuguju za bliskim osobama, svima koji se pitaju kako nositi patnju a da ona ne slomi vjeru ni ljubav.

Sedam žalosti u pobožnoj praksi

Uz liturgijski blagdan, u katoličkoj se pobožnosti razvila i posebna moliteljska praksa nazvana krunica sedam žalosti, u kojoj se, slično uobičajenoj krunici, uz svaku od sedam epizoda Marijine boli izmoli po jedan Očenaš i sedam Zdravomarija. Ta praksa, njegovana osobito među servitima, pomaže vjernicima ući u dublje suosjećanje s Marijinom patnjom, ne kao sa stranom, davno završenom poviješću, nego kao sa stvarnošću koja rasvjetljava vlastito iskustvo gubitka i žalosti.