Presveto Ime Marijino

Ime koje se moli

Štovanje imena Marijina u kršćanskoj pobožnosti starije je od samog blagdana. Prema dostupnim podacima, poseban dan posvećen tom imenu prvi se put počeo slaviti 1513. u Španjolskoj, mjestimično, u pojedinim biskupijama i redovima. Već u srednjem vijeku propovjednici su isticali ljepotu i snagu tog imena, tumačeći ga kao ime koje donosi utjehu i zaštitu onima koji ga izgovaraju s vjerom. Ime Marija postalo je za obične vjernike prva riječ molitve u trenutku straha, bolesti ili opasnosti, izgovarana jednostavno, bez formule, kao dozivanje majke usred nevolje.

Beč, 1683.

Blagdan u današnjem obliku vezuje se uz veliku opsadu Beča, koja je počela 14. srpnja 1683., kad je Osmansko Carstvo pod velikim vezirom Kara Mustafom opkolilo grad i prijetilo daljnjem prodoru u srednju Europu. Opsada je trajala gotovo dva mjeseca, a stanovništvo grada bilo je na rubu izdržljivosti. Prema predaji, 11. rujna cijeli je grad zajedno molio krunicu i zazivao Marijin zagovor, a već sljedeće večeri vezirova je zastava pala u ruke kršćanskih postrojbi. U pomoć opkoljenom gradu krenula je ujedinjena kršćanska vojska, predvođena poljskim kraljem Ivanom III. Sobieskim, uz austrijske i njemačke postrojbe, koja je grad oslobodila 12. rujna. Sam je kralj sljedećeg jutra ušao u grad i sudjelovao na svetoj misi zahvalnici. Pobjeda je u onodobnoj Europi doživljena kao gotovo čudesan preokret i pripisana Marijinu zagovoru.

Širenje blagdana

Papa Inocent XI. je, u znak zahvale za tu pobjedu, 1684. godine proširio štovanje imena Marijina, koje je dotad slavljeno tek mjestimično, na cijelu Katoličku crkvu, s datumom 12. rujna. Time su u kalendaru ostala vezana dva bliska spomena, jedan posvećen Marijinu rođenju kao događaju, 8. rujna, drugi njezinu imenu kao predmetu osobne pobožnosti, tjedan dana kasnije. U narednim su stoljećima brojne bratovštine i pobožna društva uzimala upravo taj blagdan za svoj zaštitnički dan, a slavio se u cijeloj Katoličkoj crkvi sve do dvadesetog stoljeća.

Ukidanje i obnova

Nakon liturgijske reforme provedene poslije Drugoga vatikanskog koncila, blagdan Imena Marijina nije uvršten u novi opći rimski kalendar iz 1969., pa je u većini krajeva nestao iz službenog bogoslužja, premda je ostao prisutan u starijem, izvanrednom obliku rimskog obreda iz 1962. Papa Ivan Pavao II. vratio ga je u opći rimski kalendar 2002. godine, kao neobvezni spomendan 12. rujna, bez posebnih čitanja vezanih uz bitku kod Beča, usmjeren isključivo na štovanje samog imena kao izraza povjerenja u Marijin zagovor.

Blagdan danas

U hrvatskim krajevima ime Marija ostaje jedno od najčešćih ženskih imena, a mnoge crkve, kapelice i svetišta nose upravo taj naslov, često podignute kao zavjet u vrijeme ratova, epidemija ili drugih narodnih nevolja. Dan se u mnogim župama obilježava tihom pobožnošću, bez velikih svečanosti, u skladu s njegovim izvornim, osobnim karakterom.

Ime kao molitva bez riječi

Duhovni pisci često ističu da je poziv na ime Marijino jedan od najjednostavnijih oblika molitve, dostupan i onima koji ne znaju nijednu formulu, ni Zdravomariju ni Očenaš, ali znaju izgovoriti to jedno ime u trenutku nevolje. Upravo se u toj jednostavnosti krije razlog zašto se blagdan zadržao u pučkoj pobožnosti i nakon što je izvorni povod, pobjeda kod Beča, izblijedio iz svakodnevnog sjećanja vjernika. Ostaje podsjetnik da vjera ne mora uvijek imati razrađen oblik da bi bila iskrena i duboka, a blagdan 12. rujna, iako skroman u liturgijskom smislu, ostaje živ diljem katoličkog svijeta, uključujući i brojne hrvatske krajeve gdje se ime Marija predaje s koljena na koljeno kao znak povjerenja u njezinu blizinu.