Svete karmelićanke mučenice iz Compiegnea

Samostan pred zakonom o ukidanju redova

Zajednica bosonogih karmelićanki Navještenja u Compiègneu u Francuskoj postojala je od 17. stoljeća. Za vrijeme Francuske revolucije, kada su vlasti počele ukidati redovničke zavjete i zatvarati samostane, redovnice su bile prisiljene napustiti zajednički život. U rujnu 1792. razdijelile su se u male skupine i nastavile tajno živjeti prema svom pravilu, odjevene u svjetovnu odjeću, u nekoliko unajmljenih kuća u istoj četvrti grada.

Zajednicu je vodila priorka Terezija od svetog Augustina (Madeleine-Claudine Lidoine). Uz nju je bilo još trinaest zaređenih redovnica te dvije laičke sestre, ukupno šesnaest žena različite dobi, od dvadesetsedmogodišnjih novakinja do redovnica u sedamdesetima.

Godine 1794., u vrijeme takozvane vladavine terora, redovnice su uhićene pod optužbom za kontrarevolucionarno djelovanje, ponajprije zbog toga što su i dalje živjele posvećenim životom i odbijale prisegu koja je od njih tražila odricanje od vjere. Prebačene su u pariški zatvor Conciergerie, gdje ih je čekalo suđenje pred Revolucionarnim sudom. Tužitelj ih je javno nazvao fanaticima, a jedna od redovnica mu je, prema sačuvanom svjedočanstvu, odgovorila pitanjem voli li on uopće Boga.

Prema svjedočanstvima koja su ostala sačuvana, redovnice su za vrijeme zatočeništva obnovile svoje redovničke zavjete, prihvaćajući mogućnost mučeništva kao žrtvu za mir Crkve i Francuske. Šesnaest ih je osuđeno na smrt giljotinom.

Pogubljene su 17. srpnja 1794. na trgu Nation u Parizu. Svjedoci navode da su na gubilište išle vezanih ruku, pjevajući psalme i himne; svaka je obnavljala svoj redovnički zavjet pred poglavaricom prije nego što bi se popela na gubilište, a priorka je pjevala do kraja, dok su ostale već bile pogubljene. Deset dana nakon njihove smrti, vladavina terora u Francuskoj je okončana padom Robespierrea, što su mnogi suvremenici i kasniji pisci povezivali s njihovom žrtvom, premda je riječ o povijesnoj podudarnosti koju Crkva ne navodi kao dokazanu uzročnu vezu.

Papa Pio X. proglasio ih je blaženima 1906. godine. Njihova je priča nadahnula književna i glazbena djela, najpoznatije od njih dramu Georgesa Bernanosa i operu Francisa Poulenca „Dijalozi karmelićanki“. Papa Franjo proglasio ih je svetima 18. prosinca 2024., postupkom takozvane ekvipolentne kanonizacije, bez uobičajenog postupka koji zahtijeva potvrđeno čudo. Blagdan im se slavi 17. srpnja.

Redovnice iza imena

Zajednica je okupljala žene vrlo različite dobi i podrijetla: od sedamdesetosmogodišnjih redovnica koje su u samostanu provele gotovo cio život, poput Marije od Isusova raspeća Piedcourt i Šarlote od Uskrsnuća Thouret, do dvadesetdevetogodišnje novakinje Konstancije od Isusa Meunier, koja je zavjete položila tek nekoliko godina prije uhićenja. Uz njih su stradale i dvije laičke sestre, sestre Katarina i Tereza Soiron, koje kao poslužiteljice samostana nisu bile obvezne dijeliti sudbinu redovnica, ali su to svojevoljno odabrale.

Odjek u kulturi i danas

Priču o karmelićankama iz Compiègnea u 20. je stoljeću književno obradio njemački pisac Gertrud von Le Fort u noveli o posljednjoj na gubilištu, a francuski katolički pisac Georges Bernanos napisao je prema njoj dramu „Dijalozi karmelićanki“, koju je skladatelj Francis Poulenc pretočio u istoimenu operu izvedenu prvi put 1957. u Milanu. Djelo se od tada redovito izvodi na najvećim svjetskim operskim pozornicama i ostaje glavni način na koji šira javnost danas upoznaje njihovu priču. Karmelski red danas u njima vidi primjer zajedničkog, a ne samo pojedinačnog mučeništva - riječ je o jednom od rijetkih slučajeva u povijesti Crkve gdje je čitava redovnička zajednica proglašena svetom kao cjelina.