Nevina dječica, mučenici

Biblijski izvor

Jedini izravni izvor o ovom događaju jest Matejevo evanđelje. Nakon što mudraci s Istoka nisu prema Herodovu nalogu izvijestili gdje je novorođeno dijete, evanđelist bilježi: "Vidjevši da su ga mudraci nasamarili, Herod se silno rasrdi i posla poubijati sve dječake u Betlehemu i po svoj okolici, od dvije godine naniže, prema vremenu što ga je razaznao od mudraca" (Mt 2,16). Matej taj događaj povezuje s riječima proroka Jeremije o "plaču i naricanju velikom" u Rami, gdje "Rahela oplakuje sinove svoje" (Mt 2,17-18; usp. Jr 31,15) - odlomkom koji u kontekstu progonstva postaje slika svake nedužne patnje. Nijedan drugi novozavjetni pisac ne spominje taj događaj, a ni Luka, koji inače detaljno opisuje Isusovo djetinjstvo, ne donosi ga.

Povijesna nesigurnost

Pitanje povijesnosti pokolja betlehemske djece predmet je rasprave među biblicistima i povjesničarima već dugo. Herod Veliki poznat je iz drugih izvora, prije svega kod židovskog povjesničara Josipa Flavija, kao vladar sklon okrutnosti i sumnjičavosti - dao je pogubiti i vlastite sinove i suprugu zbog straha za prijestolje. No Josip Flavije, koji inače detaljno opisuje Herodova zlodjela, ne spominje izričito pokolj betlehemske djece, što neke istraživače navodi na oprez pri procjeni koliko je događaj povijesno posvjedočen izvan biblijskog teksta, a koliko nosi i simboličko značenje unutar Matejeva evanđelja. Ako se dogodio, vjerojatno je riječ o manjem broju djece, budući da je Betlehem u to doba bilo malo mjesto - kasnije legende koje govore o tisućama žrtava nemaju povijesnu utemeljenost. Bez obzira na te nedoumice, sam Herodov karakter, kakav je posvjedočen izvan Biblije, čini opisani postupak posve u skladu s onim što se o njemu inače zna.

Drevna liturgijska tradicija

Iako se povijesna pitanja o događaju i danas raspravljaju, štovanje betlehemske djece kao mučenika seže duboko u kršćansku prošlost - spominje se već u crkvenim spisima 2. i 3. stoljeća, a kao poseban liturgijski spomen učvršćuje se u narednim stoljećima na Zapadu i Istoku. Blagdan se od ranog srednjeg vijeka slavi 28. prosinca, u sklopu božićnog vremena, uz Stjepanovo (26. prosinca) i blagdan svetog Ivana apostola (27. prosinca) - tri dana koja rana Crkva promišljeno postavlja uz sam Božić kao tri različita oblika svjedočanstva za Krista: mučeništvo voljom i djelom (Stjepan), mučeništvo voljom bez djela (Ivan) i mučeništvo djelom bez voljom - upravo primjer nevine dječice.

Teološko značenje

Crkveni oci poput svetog Irineja i svetog Augustina u betlehemskoj djeci prepoznali su poseban oblik mučeništva: djeca nisu svjesno birala smrt za Krista, kao što to čine odrasli mučenici, ali su svojim životima ipak posvjedočila za njega - umrla su zbog njega, iako to nisu mogla razumjeti niti htjeti. Otuda izraz koji se u crkvenoj tradiciji ustalio za njih - "mučenici djelom, a ne voljom". U toj se slici sažima i šire kršćansko shvaćanje nedužne patnje: djeca ubijena u Betlehemu shvaćaju se kao prvi ljudi koji su, i nesvjesno, dali život povezan s Kristovim dolaskom na svijet, još prije nego što je on sam započeo svoje javno djelovanje.

Kako se blagdan slavio kroz povijest

Kroz srednji vijek blagdan Nevine dječice u mnogim je europskim krajevima imao poseban, gotovo dječji karakter - u nekim tradicijama toga se dana djeca simbolično "izokretala" uloge s odraslima, održavali su se posebni crkveni obredi u kojima su sudjelovali dječaci pjevači, a u nekim je sredinama dan nosio prizvuk blage tuge, u skladu s temom nedužno stradale djece, dok je u drugima bio prilika za igru i šalu, kao svojevrsni "dan djece" u božićnom ophodu. Danas se blagdan liturgijski slavi skromno, u sjeni velikih božićnih slavlja koja mu prethode, ali zadržava mjesto u kalendaru kao podsjetnik da je Isusov dolazak na svijet od samog početka bio isprepleten i sa stvarnošću ljudske patnje i nasilja.