Obraćenje svetog Pavla apostola

Progonitelj po imenu Savao

Prije nego što je postao Pavao, zvao se Savao, Židov iz Tarza u Ciliciji, farizej odgojen u strogom tumačenju Zakona. Djela apostolska ga prvi put spominju kao mladića koji odobrava kamenovanje Stjepana, prvog kršćanskog mučenika (Dj 7,58-8,1), a potom kao čovjeka koji "udiše prijetnju i pokolj protiv učenika Gospodnjih" (Dj 9,1) i s pismenim ovlaštenjem odlazi u Damask uhititi tamošnje kršćane i dovesti ih u Jeruzalem.

Događaj na putu u Damask

Na putu, prema izvještaju Djela apostolskih, iznenada ga obasjava svjetlost s neba, pada na zemlju i čuje glas: "Savle, Savle, zašto me progoniš?" Na pitanje tko govori, dobiva odgovor: "Ja sam Isus kojega ti progoniš" (Dj 9,3-5). Nakon toga Savao ostaje slijep tri dana, a u Damasku ga, po Božjem uputstvu, pronalazi učenik po imenu Ananija, polaže na njega ruke, vraća mu vid i krsti ga. Isti se događaj u Djelima apostolskim prepričava tri puta - jednom u pripovjednom obliku (Dj 9) i dvaput u Pavlovim vlastitim govorima (Dj 22 i Dj 26) - s manjim razlikama u detaljima, što je uobičajeno za usmeno i pisano prenošenje istog događaja iz različitih perspektiva unutar iste knjige.

Pavao sam u svojim poslanicama, pisanim prije Djela apostolskih, potvrđuje bit događaja, iako sažetije. U Poslanici Galaćanima piše da mu je evanđelje objavljeno "po objavi Isusa Krista" (Gal 1,12) i da je Bog "bio po milosti voljan otkriti mi Sina svoga da ga navješćujem među poganima" (Gal 1,15-16). U Prvoj poslanici Korinćanima ubraja se među one kojima se uskrsli Krist ukazao, premda kao "nedonošče" (1 Kor 15,8), svjestan da nije bio dio kruga izvornih dvanaestorice apostola.

Od progonitelja do navjestitelja

Obraćenje nije samo promijenilo Pavlovo uvjerenje, nego i pravac cijeloga njegova života. Umjesto da progoni sljedbenike novog puta, postaje jedan od njegovih najustrajnijih širitelja, posebno među poganima - nežidovskim narodima diljem istočnog Sredozemlja. Njegova tri velika misijska putovanja, opisana u Djelima apostolskim, i poslanice koje je pisao zajednicama u Korintu, Efezu, Filipima, Solunu, Rimu i drugdje, oblikovale su ranokršćansku teologiju u mjeri koju je teško precijeniti. Pavao sam u kasnijim tekstovima svoje prijašnje progonstvo Crkve ne skriva ni ne uljepšava - naziva se "najmanjim od apostola", nedostojnim tog imena "jer sam progonio Crkvu Božju" (1 Kor 15,9).

Zašto se slavi obraćenje, a ne rođenje ili smrt

Za razliku od većine svetačkih blagdana koji obilježavaju dan smrti sveca kao dan njegova "rođenja za nebo", blagdan 25. siječnja slavi konkretan događaj usred zemaljskog života - trenutak preokreta. Taj izbor sam po sebi nosi poruku: Pavlova svetost nije počela njegovim rođenjem u pobožnoj obitelji niti je bila postupno, neprimjetno sazrijevanje, nego nagla, dramatična promjena smjera koju je sam doživio kao nešto što mu se dogodilo, a ne što je sam postigao. Blagdan se u zapadnoj Crkvi obilježava od srednjeg vijeka i tradicionalno zaključuje Tjedan molitve za jedinstvo kršćana, koji počinje 18. siječnja - datum povezuje temu obraćenja pojedinca s molitvom za jedinstvo cijele Crkve.

Pouka koja ostaje

Pavlov primjer se u propovijedima često navodi kao dokaz da nijedna prošlost nije prepreka poslanju, no vrijedi ostati oprezan s prejednostavnim čitanjem: Pavao nakon Damaska nije odmah počeo propovijedati s uspjehom, nego se prema vlastitom svjedočanstvu povukao u Arabiju i tek se kasnije, nakon godina, uključio u javno djelovanje zajednice (Gal 1,17-18). Obraćenje je bio početak, ne trenutačno dovršenje - proces koji je iziskivao vrijeme, provjeru i strpljenje same zajednice prije nego što mu je povjereno mjesto koje je potom zauzeo.