Posveta bazilike Svete Marije Velike u Rimu

Snijeg u kolovozu

Predaja o čudesnom snijegu vezuje se uz rimskog patricija Ivana i njegovu suprugu koji, prema legendi zapisanoj tek stoljećima poslije samog događaja, nisu imali djece te su odlučili svoje imanje ostaviti Blaženoj Djevici Mariji. Prema priči, u noći s 4. na 5. kolovoza, u doba pape Liberija sredinom 4. stoljeća, Marija se u snu ukazala i Ivanu i papi, tražeći da na mjestu koje će sutradan biti pokriveno snijegom podignu crkvu u njezinu čast. Iako je bilo ljeto, ujutro je jedno od rimskih brežuljaka, Eskvilin, doista bilo prekriveno snijegom, što je protumačeno kao znak Božje volje. Papa je na tom mjestu, prema legendi, osobno lopatom obilježio obrise buduće crkve.

Povijesna utemeljenost priče o snijegu upitna je i crkveni povjesničari je smatraju pobožnom legendom nastalom stoljećima nakon događaja koji opisuje, a ne pouzdanim izvještajem. Ono što je povijesno potvrđeno jest da je na Eskvilinu doista sagrađena bazilika, izvorno nazvana Liberijeva bazilika po papi Liberiju, a kasnije obnovljena i znatno proširena u 5. stoljeću, nakon Efeškog sabora 431. godine koji je svečano potvrdio Marijino dostojanstvo Bogorodice.

Ta obnovljena i danas postojeća bazilika poznata je kao Santa Maria Maggiore, Sveta Marija Velika, jedna od četiri papinske velike bazilike u Rimu i najstarija marijanska crkva na kršćanskom Zapadu. U njoj se čuvaju vrijedni ranokršćanski mozaici iz 5. stoljeća te relikvija koja se prema predaji smatra dijelom Isusovih jasala. Blagdan posvete bazilike slavi se 5. kolovoza diljem svijeta, kao spomen na taj događaj, i podsjeća vjernike na povijest jedne od najznačajnijih marijanskih svetišta.

U samoj bazilici i danas se svake godine na dan blagdana simbolički baca bijelo cvjetno lišće s krova crkve tijekom mise, podsjećajući na legendu o snijegu. Blagdan nije vezan uz konkretnu osobu, već uz povijest jedne crkve i njezino mjesto u marijanskoj pobožnosti Zapada, a u Hrvatskoj se spominje ponajviše u liturgijskom kalendaru i propovijedima uz temu Marijina zagovora.

Obnove i drugo ime bazilike

Bazilika na Eskvilinu doživjela je temeljitu obnovu pod papom Sikstom III., između 432. i 440. godine, koji ju je svečano posvetio Mariji u čast odluke Efeškog sabora. Iz te obnove potječu i mozaici koji se, u broju od trideset šest, i danas djelomično čuvaju u glavnom brodu bazilike, prikazujući prizore iz Staroga zavjeta i rane povijesti spasenja. U kasnijim je stoljećima crkva ponijela i drugi naziv, „Sveta Marija od jaslica“, nakon što su u nju prenesene ploče koje se prema predaji smatraju dijelom Isusovih jasala iz Betlehema; taj se naziv i danas koristi uz „Mariju Veliku“ i „Mariju Snježnu“.

Sama proslava posvete bazilike u srednjem je vijeku najprije bila ograničena na rimsku crkvu Santa Maria Maggiore, a u 14. stoljeću proširena je na sve rimske crkve. Papa Pio V. učinio ju je slavljem cijele Crkve, dok je papa Klement VIII. dodatno podigao njezin liturgijski rang. Blagdan je u sadašnjem obliku, s datumom 5. kolovoza, ušao u opći rimski kalendar 1568. godine. Legenda o snijegu, iako povijesno nepotkrijepljena i zabilježena tek stoljećima nakon događaja koji opisuje, ostala je trajno vezana uz identitet ove najstarije marijanske bazilike Zapada te se svake godine na blagdan simbolički obnavlja bacanjem bijelih latica tijekom mise u samoj bazilici.

Upravo ta kombinacija dokumentirane povijesti, koja svjedoči o starini i važnosti bazilike, i pobožne legende, koja joj je dala pučko ime i emocionalni naboj, čini blagdan Marije Snježne zanimljivim primjerom kako Crkva zna razlikovati čvrstu povijesnu građu od naknadno oblikovane pripovijesti, ne odbacujući potonju, nego joj dajući mjesto legitimne, pobožne predaje.