Posveta lateranske bazilike

Crkva koja izlazi iz sjene

Bazilika svetog Ivana Lateranskog posvećena je u prvim desetljećima 4. stoljeća, nakon što je car Konstantin kršćanima 313. godine dao slobodu vjeroispovijedi. Zemljište i palača na Lateranu, dio carske imovine, prešli su u posjed rimskog biskupa, a na tom je mjestu podignuta bazilika koja se smatra prvom javno i svečano posvećenom kršćanskom crkvom u povijesti. Njezina posveta stoga simbolički označava trenutak kada je Crkva, dotad prisiljena na skrovito djelovanje, mogla graditi i posvećivati hramove na vidjelu.

Katedrala pape - ne bazilika svetog Petra

Iako većina vjernika, kada pomisli na »papinu crkvu«, zamišlja baziliku svetog Petra u Vatikanu, prava katedrala rimskog biskupa - dakle papina biskupska stolica u strogom, crkveno-pravnom smislu - jest upravo bazilika svetog Ivana Lateranskog. Na njoj do danas stoji natpis koji je naziva »majkom i glavom svih crkava grada i svijeta«. Vatikanska bazilika svetog Petra podignuta je nad grobom apostola Petra i golemog je značaja kao hodočasničko središte, no formalno papinsko sjedište, ono s kojeg papa preuzima službu rimskog biskupa, ostaje Lateran.

Zašto je ta razlika bitna

Razlika nije samo protokolarna sitnica. Ona pokazuje da se prvenstvo pape u Katoličkoj crkvi izvorno ne temelji na Vatikanu kao lokaciji, nego na činjenici da je papa - prije svega drugoga - biskup grada Rima, a Lateran je stolica te biskupske službe. Papinska rezidencija preselila se u Vatikan tek u 14. i 15. stoljeću, ponajviše zbog razdoblja avinjonskog progonstva pape i kasnijih nemira u Rimu, ali crkveno-pravni status Laterana kao katedrale ostao je nepromijenjen do danas.

Blagdan posvete, ne blagdan osobe

Za razliku od većine dana u liturgijskom kalendaru, posveta Laterana ne slavi svetačku osobu, nego samu građevinu i, preko nje, ideju mjesnog jedinstva Crkve oko svojeg biskupa. Slavljenje posvete jedne konkretne crkve u cijelom svjetskom kalendaru neobično je i posebno: time se naglašava da svaka mjesna crkva, ma gdje bila, svoje zajedništvo crpi iz zajedništva s rimskom biskupskom stolicom, čiji je Lateran vidljivi znak.

Kasnija povijest bazilike

Lateranska je bazilika u stoljećima nakon posvete nekoliko puta stradavala u požarima i potresima te je obnavljana i pregrađivana, posljednji put temeljito u 17. i 18. stoljeću. Uz baziliku se od ranog srednjeg vijeka veže i Lateransko krstilište, jedno od najstarijih sačuvanih kršćanskih krstilišta, što dodatno svjedoči o središnjem mjestu koje je taj kompleks stoljećima imao u životu Crkve, prije nego što je težište preneseno na Vatikan.

Zasto Crkva uopce slavi zgradu

Slavljenje posvete jedne konkretne gradevine u svjetskom liturgijskom kalendaru moze djelovati neobicno, no u krscanskoj tradiciji posvecena crkvena zgrada nikad nije samo funkcionalan prostor - ona je vidljivi znak nevidljive stvarnosti, zajednice vjernika okupljene oko jednog oltara i jednog biskupa. Slaveci posvetu Laterana, Crkva zapravo slavi vlastito zajednistvo i kontinuitet koji seze do 4. stoljeca, kada je krscanska zajednica prvi put mogla javno i trajno obiljeziti mjesto svojeg bogosluzja.

Natpis koji svjedoci o rangu

Na procelju bazilike i danas stoji latinski natpis koji u prijevodu glasi otprilike "majka i glava svih crkava grada i svijeta". Taj naslov, koji nijedna druga crkva na svijetu ne nosi, izravno svjedoci o posebnom, jedinstvenom statusu Laterana unutar katolicke hijerarhije mjesta - status koji vatikanska bazilika svetog Petra, unatoc svojoj velicini i simbolickoj tezini kao grobu prvog apostola, formalno nema.