Spomen Presvetog Imena Isusova

Ime koje najavljuje spasenje

U Lukinu evanđelju anđeo Gabrijel navješćuje Mariji da će dijete koje nosi dobiti ime Isus - na hebrejskom Ješua, što znači „Bog spasava“ ili „Jahve spasava“. Isto ime dobiva Josip u snu od anđela, s objašnjenjem da će on spasiti narod od grijeha. Ime dakle nije slučajno odabrano, nego u sebi nosi program cijeloga Isusova poslanja - u semitskoj mentalnosti ime nije bila puka oznaka, nego je izražavalo bit i poslanje onoga tko ga nosi.

Prema židovskom običaju, dijete je dobilo ime osmoga dana, na dan obrezanja, kako to izvještava Luka. U tome trenutku Isus formalno ulazi u zajednicu izraelskoga naroda pod imenom koje će poslije postati sredstvo spasenja za sve narode. Već prvi kršćani rabili su to ime kod ozdravljenja i čudesa, uvjereni da u njemu djeluje Božja moć.

Štovanje imena u ranoj Crkvi

Već u apostolsko doba ime Isusovo dobiva poseban značaj. Apostol Petar pred Velikim vijećem izjavljuje da nema drugoga imena pod nebom po kojem se ljudi mogu spasiti. Pavao u Poslanici Filipljanima piše da se na ime Isusovo mora prignuti svako koljeno, na nebu, na zemlji i pod zemljom. Iz toga teksta razvila se kasnija liturgijska praksa lakog naklona glave kad se to ime izgovori ili čuje u bogoslužju.

Sveti Bernardin Sijenski i znak IHS

Posebnu pobožnost imenu Isusovu u petnaestom stoljeću širili su franjevački propovjednici, među njima najviše sveti Bernardin Sijenski (1380. - 1444.). Bernardin je osmislio i nosio tablicu sa znakom IHS - trima grčkim slovima imena Isusova (ΙΗΣ), okruženima sunčevim zrakama - i njome blagoslivljao narod na kraju propovijedi, kako se poruka njegove propovijedi ne bi lako zaboravila. Zbog te prakse bio je i optuživan za praznovjerje pred crkvenim sudom, no na kraju je opravdan. Znak IHS otada se širi po pročeljima crkava i redovničkim pečatima, a kasnije ga preuzimaju i isusovci kao svoj amblem.

Bratovštine i širenje pobožnosti

Uz Bernardina, pobožnost su promicali i dominikanac sveti Petar Mučenik te blaženi Henrik Suso, nazvan „najistaknutijim apostolom“ štovanja Imena Isusova u četrnaestom stoljeću. Godine 1564. papa Pio IV. službeno je odobrio bratovštinu Imena Isusova koju je utemeljio Didak od Viktorije, obdarivši je oprostima i preporučivši je crkvenim vlastima. Bratovštine su se osobito trudile suzbijati bogohulno izgovaranje Božjega i Isusova imena, koje je u to doba bilo raširena javna pojava.

Blagdan kroz stoljeća

Godine 1530. papa Klement VII. odobrio je posebnu službu Imena Isusova za franjevačke redovnike, a 1721. papa Inocent XIII. proširio je slavlje na cijelu Crkvu, s blagdanom u nedjelju između Božića i Bogojavljenja. Nakon liturgijske obnove Drugoga vatikanskog koncila blagdan je ukinut, no papa Ivan Pavao II. obnovio ga je 1983. kao slobodnu spomen-svetkovinu, ustaljenu na 3. siječnja.

Štovanje danas

U Rimu je toj pobožnosti posvećena crkva Il Gesù, glavna isusovačka crkva sa stropnom freskom iz 1679. koja slavi trijumf Imena Isusova. U hrvatskim krajevima znak IHS i danas se može vidjeti na pročeljima mnogih baroknih crkava i na liturgijskom posuđu, kao trajan podsjetnik na pobožnost koju je u kasnom srednjem vijeku raspirio sveti Bernardin.

Suzbijanje bogohuljenja

Bratovštine Imena Isusova nisu imale samo pobožnu, nego i javnu, gotovo društvenu ulogu. U vrijeme kad je javno psovanje Božjega i Isusova imena bilo rašireno u gradovima i lukama Europe, članovi bratovština obvezivali su se da će takvo ponašanje javno prekoravati i sami mu se kloniti, a gradske su vlasti u pojedinim mjestima za bogohuljenje propisivale i novčane kazne. Time je pobožnost imenu Isusovu dobila i moralno-odgojni značaj, ne samo liturgijski.

Ime Isusovo u duhovnosti

Uz javno štovanje, ime Isusovo od davnina ima mjesto i u osobnoj, tihoj molitvi. Na kršćanskom istoku iz te se pobožnosti razvila takozvana Isusova molitva - kratka rečenica „Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj mi se grešniku“ - koju redovnici i danas ponavljaju kao trajni oblik molitve srca. Na zapadu se slična jednostavnost izražavala kroz čest izgovor samoga imena Isus u trenucima kušnje, boli ili zahvale, u uvjerenju da to ime samo po sebi donosi utjehu i zaštitu.