Prvi sveti mučenici Rimske Crkve

Požar koji je zapalio progon

U srpnju 64. godine velik je požar gotovo tjedan dana harao Rimom, uništivši velik dio grada. Prema kasnijim optužbama koje su kružile gradom, sam je car Neron dao zapaliti požar kako bi na praznom prostoru podigao novu carsku palaču, no da bi odvratio sumnju od sebe i utišao nezadovoljstvo naroda, krivnju je svalio na tada još malobrojnu i slabo poznatu kršćansku zajednicu u gradu. Kršćani su se tako našli kao pogodan i bespomoćan cilj carskog gnjeva, optuženi za zločin koji nisu počinili.

Prvi veliki progon u samom Rimu

Uhićenja koja su uslijedila zahvatila su velik broj vjernika, čije se točno ime i broj u većini slučajeva nisu sačuvali, zbog čega ih Crkva danas spominje zajednički, kao Prve mučenike Rimske Crkve. Prema opisu koji potječe od rimskog povjesničara Tacita, mučenja su bila osobito okrutna i javna: neki su kršćani razapeti na križ, drugi razderani od divljih zvijeri na javnim priredbama, a treći su, umotani u zapaljivu tvar, korišteni kao živi baklje za osvjetljavanje carskih vrtnih svečanosti noću.

Prema istom svjedočanstvu, unatoč tome što su optužbe protiv kršćana bile javno objavljene kao osveta za požar, okrutnost samih kazni izazvala je, čak i među dijelom poganskog rimskog puka, osjećaj sažaljenja prema žrtvama, budući da je bilo očito da ne stradavaju zbog dokazane krivnje za požar, nego zbog carske samovolje i općeg neprijateljstva prema njihovoj vjeri.

Prvi mučenici prije apostola

Crkvena predaja ove mučenike posebno štuje jer su, prema starim tekstovima, „umrli prije svetih Petra i Pavla” i nazivaju se „učenicima apostola”, odnosno onima koje je „sveta Rimska crkva poslala Gospodinu prije smrti apostola”. Time se naglašava da je njihovo svjedočanstvo vjere prethodilo mučeništvu samih apostolskih prvaka u istom gradu, čineći ih na neki način prvim plodovima kršćanske krvi prolivene u Rimu.

Trajno značenje za Crkvu

Ti bezimeni i imenovani mučenici ostali su u liturgijskom sjećanju Crkve kao svjedočanstvo da je kršćanska vjera u samom srcu Carstva od najranijih dana plaćala visoku cijenu, dugo prije nego što je stekla ikakvo pravno priznanje. Njihovo se zajedničko spominjanje slavi 30. lipnja, dan nakon svetkovine svetih Petra i Pavla, čime liturgijski kalendar izravno povezuje njihovu žrtvu s temeljima Rimske Crkve.

Njihov spomen danas služi i kao poziv na solidarnost sa svima koji u različitim dijelovima svijeta i u današnje vrijeme trpe progon zbog svoje vjere, u okolnostima koje se, unatoč različitosti povijesnog konteksta, po biti ne razlikuju od progona kojem su bili izloženi prvi rimski kršćani.

Povijesni okvir Neronova progona

Progon iz 64. godine odvijao se u vrijeme kad je kršćanska zajednica u Rimu, iako već brojčano znatna, u očima rimskih vlasti još uvijek bila tek jedna od mnogih istočnjačkih vjerskih skupina prisutnih u glavnom gradu Carstva, nedovoljno poznata da bi uživala ikakvu pravnu zaštitu ili priznanje. Upravo je ta nejasna pravna pozicija kršćana, koji nisu bili ni službeno zabranjena ni službeno dopuštena vjerska zajednica, omogućila caru da protiv njih usmjeri optužbu bez potrebe za bilo kakvim formalnim dokazivanjem krivnje.

Progon iz 64. godine, iako lokalno ograničen na grad Rim i njegovu okolicu, ostao je u kasnijoj kršćanskoj svijesti prvi u nizu velikih progona koji su obilježili prva tri stoljeća postojanja Crkve unutar Rimskog Carstva, sve do konačnog priznanja vjerske slobode početkom četvrtog stoljeća. Njegovo značenje nadilazi samu okrutnost pojedinačnih pogubljenja, jer je upravo taj progon prvi put jasno pokazao da će sukob između kršćanske vjere i carske vlasti biti trajna crta ranog kršćanskog razdoblja.