Sedmorica usnulih iz Efeza, mučenici

Progon cara Decija

Predaja smješta priču o Sedmorici usnulih u vrijeme cara Decija, sredinom 3. stoljeća, kad je Rimsko Carstvo provodilo sustavan progon kršćana i tražilo da svaki građanin javno prinese žrtvu rimskim bogovima pod prijetnjom smrti. Efez je u to doba bio jedan od najvećih gradova Male Azije, s brojnom kršćanskom zajednicom koja je živjela u stalnoj opasnosti od prijave i progona. Prema legendi, sedmorica mladih kršćana iz Efeza, imenima Maksimijan, Malko, Marcijan, Dionizije, Ivan, Serapion i Konstantin, mladi ljudi iz uglednih obitelji, odbili su se odreći vjere. Da bi izbjegli izbor između žrtve idolima i smrti, sklonili su se u pećinu na brdu Celion (Ohlon) kraj Efeza, u današnjoj zapadnoj Turskoj, ponijevši sa sobom tek nešto hrane.

Zazidana pećina

Kad je car za njih doznao, prema predaji je naredio da se ulaz u pećinu zazida kamenjem, s namjerom da mladići ondje umru od gladi i žeđi, bez izravnog prolijevanja krvi, čime bi se izbjegla javna pogubljenja koja su ponekad izazivala suosjećanje puka. Legenda dalje pripovijeda da mladići nisu umrli, nego su čudesnim Božjim djelovanjem usnuli dubokim snom koji je potrajao stoljećima, dok je vani protjecalo vrijeme o kojem oni ništa nisu znali. Dvojica su, prema kasnijim verzijama predaje, na ulazu ostavili olovnu pločicu s njihovim imenima i razlogom skrivanja, kako bi budući naraštaji znali tko su bili i zašto su stradali.

Buđenje za vladavine Teodozija II.

Prema predaji, oko dva stoljeća poslije, u vrijeme cara Teodozija II. u 5. stoljeću, vlasnik zemljišta rušio je dio zida pećine tražeći kamenje za gradnju obora i time ponovno otvorio ulaz. Mladići su se probudili misleći da je prošla samo jedna noć progona. Jedan od njih, prema jednoj od verzija Malko, otišao je u grad kupiti kruh i, ugledavši križeve na gradskim vratima i ljude koji su javno govorili o Kristu, silno se začudio, misleći da je pogriješio grad. Kad je htio platiti starim novcem iz Decijeva vremena, trgovci su posumnjali da je pronašao skriveno blago i odveli ga gradskim vlastima, koje su tako, prema predaji, otkrile čudo i doznale, uz pomoć zapisa na olovnoj pločici, da su mladići prospavali gotovo dvjesto godina.

Teološko značenje i sporovi o uskrsnuću

Teodozije II. u to je doba vodio raspravu s onima koji su nijekali uskrsnuće tijela, poglavito sa sljedbenicima učenja koja su tvrdila da nakon smrti nema tjelesnog obnavljanja. Prema predaji, car je osobno došao u Efez razgovarati sa sedmoricom mladića prije nego što su, još jednom, zaspali, ovaj put zauvijek, u miru pred svima. Priča o usnulima tako je protumačena kao živi, opipljivi znak da Bog može tijelo probuditi iz naizgled trajnog sna smrti, snažan argument u tadašnjim eshatološkim raspravama o naravi uskrsnuća.

Predaja u kršćanskim i islamskim izvorima

Priča se u ranokršćanskom svijetu širila kao potvrda uskrsnuća tijela i znak da vjera nadživi i najteže progone. Zabilježena je u sirijskim i grčkim izvorima već u 5. i 6. stoljeću, među ostalima u djelima sirijskog pisca Jakova iz Sarugha, a proširila se i u islamsku predaju, gdje se sedmorica mladića spominju u Kur'anu u suri Al-Kahf (Pećina), uz psa koji ih je čuvao. Time je priča o usnulima jedna od rijetkih tema koje dijele kršćanska i islamska pobožna tradicija, a islamsko tumačenje ih smatra vjernicima koji su ostali postojani u pravoj vjeri unatoč progonu vlastitog naroda.

Štovanje

Mjesto pored Efeza, gdje se nalaze ostaci nekropole iz kasne antike s brojnim grobovima i kapelama, do danas se pokazuje hodočasnicima kao „Špilja sedmorice usnulih“ i uvršteno je u posjete arheološkom nalazištu Efeza u današnjoj Turskoj. Štovanje se proširilo i izvan Male Azije: u Tunisu, u mjestu Chenini, prema predaji je oko 1250. godine podignuto svetište posvećeno istoj temi, a spomen sedmorice usnulih ušao je i u zapadne srednjovjekovne martirologije. Sedmorica usnulih zazivaju se, prema pobožnoj tradiciji, kao zaštitnici onih koji pate od nesanice. Povijesno gledano, riječ je o pobožnoj legendi bez čvrste dokumentacije o stvarnim osobama, no ona je stoljećima bila omiljena tema propovijedi, mozaika i slikarstva, simbol nade da progonstvo ne može ugasiti vjeru i da Bog ima svoje vrijeme za svakog čovjeka.