Sedmorica svetih utemeljitelja Reda slugu Marijinih

Sedam obitelji iz Firence

Sedmorica utemeljitelja - Buonfiglio dei Monaldi, Giovanni di Buonagiunta, Bartolomeo degli Amidei, Ricovero dei Lippi-Ugguccioni, Benedetto dell'Antella, Gherardino di Sostegno i Alessio de' Falconieri - bili su mladi plemići iz uglednih firentinskih obitelji. Prema Katoličkoj enciklopediji, svi su pripadali bratovštini laika poznatoj kao Laudesi, Hvalitelji Marijini, pobožnom udruženju posvećenom štovanju Bogorodice.

Poziv na povlačenje

Prema predaji koju red njeguje, tijekom molitve u crkvi 8. rujna 1233. godine Blaženoj se Djevici ukazalo svima sedmorici te ih je pozvala da napuste svjetovni život i posvete se isključivo Bogu. Nedugo nakon toga povukli su se izvan gradskih zidina Firence, u mjesto zvano La Camarzia, tražeći tišinu i molitvu.

Monte Senario

Tražeći još veću osamu, skupina se 1234. godine preselila na brdo Monte Senario, jedanaest milja sjeverno od Firence, koje im je ustupio biskup Arding Foraboschi. Prema predaji, ondje su ponovno primili Marijino ukazanje: dala im je crni habit i uputila ih da žive prema pravilu svetog Augustina. Tu je odluku 1239. godine potvrdio i papinski legat, čime je zajednica formalno prihvatila augustinsko pravilo. Tako su, kao skupina, položili zavjete i utemeljili novu redovničku zajednicu.

Red slugu Marijinih

Zajednica je s vremenom prerasla u Red slugu Marijinih, poznat kao servite. U središte svoje pobožnosti sedmorica su stavili Marijinu bol pod križem, temu koja je obilježila cijelu kasniju duhovnost reda. Mladi red 1247. godine, u vrijeme Prvog lyonskog sabora koji je nastojao ograničiti broj novih prosjačkih redova, gotovo je doživio ukidanje, no uspio je opstati i nastaviti se širiti. Konačnu papinsku potvrdu red je dobio 1304. godine, odlukom pape Benedikta XI.

Posljednji od sedmorice

Od sedmorice utemeljitelja jedino je sveti Aleksije doživio da vidi kako njihova zajednica postaje priznati crkveni red - umro je 17. veljače 1310. godine, u dobi od oko sto deset godina, nadživjevši sve svoje drugove. Zajednički se spominju 17. veljače (u starijem kalendaru 12. veljače). Njihov kult najprije je potvrđen pojedinačno - kult Aleksija Falconierija 1717. godine za pape Klementa XI., a kult preostale šestorice 1725. godine za pape Benedikta XIII. - prije nego što su svi zajedno proglašeni svetima.

Duhovnost sedmorice

Odluka sedmorice firentinskih trgovaca da napuste svoje poslove i obitelji nije bila iznenadna, nego je, prema predaji koju red njeguje, sazrijevala kroz godine zajedničkog sudjelovanja u bratovštini Laudesi, gdje su se okupljali radi molitve i pjevanja hvalospjeva Mariji. Njihovo zajedničko iskustvo poziva, umjesto da svaki pojedinačno traži svoj put, čini ih posebnim primjerom u povijesti redovništva: rijetko se dogodi da sedam osoba istodobno donese odluku o potpunom posvećenju duhovnom životu.

Kad su se povukli na Monte Senario, prema predaji su neko vrijeme živjeli izuzetno strogim životom, u siromaštvu i postu, sve dok im navodno nije objavljeno da trebaju svoj način života donekle ublažiti kako bi mogli i dalje služiti Bogu i narodu, umjesto da se posve izoliraju od svijeta. To ih je usmjerilo prema uređenijem redovničkom životu prema pravilu svetog Augustina, uz zadržavanje posebne pobožnosti prema Marijinoj boli.

Širenje reda

Red slugu Marijinih (servita) proširio se iz Toskane po cijeloj Italiji, a potom i po ostatku Europe, uključujući i hrvatske krajeve, gdje su servitski samostani s vremenom niknuli u nekoliko gradova. Redovnici su se posebno posvetili promicanju pobožnosti Sedam žalosti Blažene Djevice Marije, teme koja je duboko utjecala na kasniju marijansku pobožnost u katoličkom svijetu, uključujući i brojne bratovštine Žalosne Gospe koje su djelovale i djeluju u hrvatskim krajevima.

Kanonizacija sedmorice

Papa Leon XIII. proglasio je svu sedmoricu utemeljitelja svetima zajedno 15. siječnja 1888. godine, čime je Crkva potvrdila da njihovo zajedničko djelo utemeljenja reda nadilazi zasluge bilo kojeg pojedinca među njima. Zajednički se spomen te sedmorice i danas smatra jedinstvenim primjerom kolektivne svetosti u kalendaru Katoličke crkve, a njihov zajednički grob i danas se štuje u svetištu na Monte Senariju kraj Firence.