Sveta Adelaida, carica

Djetinjstvo i prvi brak

Adelaida je rođena 931. godine u Burgundiji, kao kći Rudolfa II., kralja Burgundije, i kraljice Berte. Kao dijete zaručena je za Lotara, sina Huga od Provanse i kralja Italije, za kojeg se udala oko 947. godine. Iz toga je braka rodila kćer Emu. Njezin je brak potrajao svega nekoliko godina prije nego što je udovica ostala sama, u opasnom političkom okruženju talijanskoga kraljevstva.

Zatočeništvo i bijeg iz Garde

Lotar je umro 950. godine, prema tadašnjim glasinama otrovan. Berengar II. od Ivreje, markiz koji je težio kruni Italije, pokušao je Adelaidu prisiliti na brak sa svojim sinom Adalbertom kako bi učvrstio vlastitu vlast nad kraljevstvom. Kad je ona to odbila, dao ju je zatvoriti u dvorcu kraj jezera Garda. Prema predaji, jedan joj je svećenik po imenu Martin pomogao pobjeći kroz podzemni prolaz, nakon čega se sklonila u utvrdu i zatražila pomoć izvana.

Brak s Otonom i carska kruna

Adelaida je zatražila pomoć Otona I., kralja istočnofranačkoga kraljevstva, koji je porazio Berengara i oslobodio je. Vjenčali su se na Božić 951. godine u Paviji, a njezina je popularnost među talijanskim stanovništvom znatno olakšala Otonovo učvršćenje vlasti na Apeninskom poluotoku. Godine 962. papa Ivan XII. okrunio je oboje za vladare obnovljenoga Svetog Rimskog Carstva. S Otonom je imala petero djece, među njima i budućega cara Otona II. Bila je obrazovana žena, poznavala je više jezika i aktivno je sudjelovala u upravljanju carstvom.

Sukobi i povlačenje

Nakon Otonove smrti 973. godine, Adelaida je došla u sukob sa sinom Otonom II., dijelom potaknut napetim odnosom sa svojom snahom, bizantskom princezom Teofano. Zbog toga se neko vrijeme povukla u Burgundiju, no prije sinove smrti 983. godine uspjela se s njim pomiriti. Nakon Teofanine smrti 991. godine preuzela je ulogu regentice u ime maloljetnoga unuka Otona III., koju je, prema izvorima, obnašala s velikom razboritošću i mudrošću.

Samostani, milosrđe i posljednje godine

Kao regentica i kasnije udovica, Adelaida je znatan dio svoje energije usmjerila na osnivanje i obnovu samostana i crkava, među kojima se spominju Peterlingen, samostan San Salvatore u Paviji te samostan u Seltzu u Alzasu. Blisko je surađivala s pokretom klinijske reforme redovničkog života te je podupirala misijske napore za obraćenje poganskih naroda na sjeveru Europe. Bila je poznata i po velikodušnosti prema siromašnima i crkvenim ustanovama.

Smrt i kanonizacija

Adelaida je umrla 16. prosinca 999. godine u samostanu Seltz kraj Strasbourga, koji je sama osnovala i u kojemu je provela posljednje godine života. Njezin je kult osobito njegovala opatija Cluny, s kojom je bila usko povezana. Svetom ju je proglasio papa Urban II. oko 1097. godine, gotovo stoljeće nakon njezine smrti, a Crkva je štuje kao uzor postojanosti u nevolji te velikodušnosti u vladanju.

Carica u doba obnove Rimskog Carstva i njezino nasljeđe

Adelaidin je život obilježilo doba u kojem se zapadna Europa, stoljeće i pol nakon raspada Karolinškoga carstva, iznova povezivala u veće političke cjeline. Njezinim je brakom s Otonom I. i krunidbom 962. godine formalno obnovljeno Rimsko Carstvo na zapadu, poznato kasnije kao Sveto Rimsko Carstvo, koje je trebalo potrajati gotovo osamsto godina. Kao carica, Adelaida nije bila tek Otonova supruga nego priznata sunositeljica vlasti, čije je ime stajalo uz njegovo u brojnim darovnicama i crkvenim poveljama, što je za ženu toga doba bila rijetkost. Ono što njezin život posebno izdvaja jest niz preokreta kroz koje je prošla: od zatočene udovice, preko carice, do majke u sukobu sa sinom i naposljetku regentice koja je desetljećima kasnije upravljala carstvom u ime unuka. U svakoj je od tih uloga, prema svjedočanstvima suvremenika, pokazivala razboritost i sposobnost pomirenja, zbog čega su je kasniji pisci opisivali kao ženu čvrste vjere, ali i praktične mudrosti u vođenju velikoga carstva u vremenu stalnih političkih previranja.