Sveta Agneza Praška, djevica

Kraljevna koja je odbila prijestolje

Agneza je rođena 1211. godine u Pragu, kao kći češkog kralja Otakara I. i Konstancije Ugarske, rođakinja svete Elizabete Ugarske s kojom je dijelila i dio odgoja. Od djetinjstva bila je namijenjena dinastičkim brakovima, uobičajenoj praksi srednjovjekovnih vladarskih kuća: bila je zaručena redom za nekoliko europskih vladara i prinčeva, među njima i za budućeg cara Fridrika II., no svaki je put brak na kraju propao, bilo zbog promjene političkih okolnosti, bilo zato što ga je sama odlučno odbijala.

Nakon što je odlučno odbila i carevu prosidbu, unatoč tomu što je takav brak donosio golem politički ugled njezinoj obitelji, uz podršku pape Grgura IX. posvetila se redovničkom životu, unatoč snažnom pritisku obitelji i dvora da prihvati kraljevski brak koji bi učvrstio položaj Češke u tadašnjoj Europi.

Osnivanje bolnice i samostana u Pragu

Agneza je u Pragu dala sagraditi bolnicu za siromašne i bolesne, iz koje je kasnije nastao Red križara s crvenom zvijezdom, prva vojnobolnička ustanova osnovana u srednjoj Europi, čiji su članovi kombinirali njegu bolesnih s redovničkim životom. Uz bolnicu je podigla i samostan svetog Spasitelja, u koji je sama stupila kao redovnica klarisa, odričući se konačno svih kraljevskih povlastica koje joj je podrijetlo osiguravalo.

Postala je poglavarica, takozvana abatisa, tog samostana i njime upravljala do kraja života, unoseći u zajednicu strogost i jednostavnost po uzoru na franjevačko siromaštvo, unatoč tomu što je, kao kraljevna, mogla birati puno udobniji oblik redovništva.

Dopisivanje sa svetom Klarom

Agneza je bila u dugogodišnjoj prepisci sa svetom Klarom Asiškom, koja joj je slala pisma pohvale i duhovnog vodstva, sačuvana do danas kao vrijedan i rijedak izvor za poznavanje ranog klarisinskog pokreta i unutarnjeg života njegovih prvih zajednica. Ta su pisma pokazivala koliko je Agnezin izbor siromaštva umjesto krune bio poseban i cijenjen u to doba, čak i u očima same utemeljiteljice reda kojem se pridružila.

Predaja joj pripisuje i dar proroštva, među ostalim da je unaprijed najavila pobjedu svojega brata, kralja Vjenceslava, nad austrijskim vojvodom, no takve se pojedinosti prenose kao dio pobožne tradicije, a ne kao povijesno dokazana činjenica.

Smrt i kanonizacija

Agneza je umrla 2. ožujka, vjerojatno 1282. godine, u samostanu koji je sama osnovala, nakon više od četiri desetljeća provedena u redovničkom životu. Njezino se štovanje širilo stoljećima među češkim narodom; papa Pio IX. proglasio ju je blaženom 1874. godine, a svetom je proglašena tek 12. studenoga 1989. godine, odlukom pape Ivana Pavla II., samo nekoliko dana prije pada komunističkog režima u Čehoslovačkoj, što je mnogi vjernici u to doba protumačili kao znakovito podudaranje.

Danas se štuje kao jedna od zaštitnica Češke, primjer žene koja je odbacila moć i bogatstvo radi služenja siromašnima, uz snažnu vezu s poviješću svojega naroda u prijelomnim trenucima.

Izbor koji je čudio Europu

U svijetu u kojem su dinastički brakovi bili glavno sredstvo politike, Agnezino opetovano odbijanje najboljih mogućih ponuda, uključujući carsku krunu, doživljavalo se kao gotovo nezamislivo. Upravo je ta neobičnost, u kombinaciji s konkretnim djelima za bolesne i siromašne koje je poduzela raspolažući svojim nasljedstvom, učinila njezin primjer toliko snažnim da je nadživio stoljeća, sve do trenutka kad se ponovno pokazao značajnim, uoči pada komunizma u njezinoj domovini. Za mnoge Čehe u tom razdoblju vijest o njezinoj kanonizaciji, koja je stigla samo dane prije velikih političkih promjena, dobila je dodatno, gotovo simboličko značenje nadilaženja teških vremena kroz vjeru i ustrajnost, baš kao što je Agneza u svojem stoljeću nadišla očekivanja svojega staleža.