Sveta Anđela Merici, djevica

Djetinjstvo na jezeru Garda

Anđela Merici rođena je 21. ožujka 1474. u Desenzanu, mjestu na obali jezera Garda u Lombardiji, u skromnoj seoskoj obitelji. Otac Ivan bio je pobožan čovjek koji je djeci čitao žitja svetaca i pobožne knjige, pa je Anđela od najranijih godina odrastala u ozračju domaće pobožnosti. Kao petnaestogodišnjakinja izgubila je oba roditelja i preselila se u obitelj strica u Salo. Smrt starije sestre, koja je umrla neočekivano bez primljenih sakramenata, duboko ju je potresla i, prema predaji, potaknula na produbljenu molitvu i pokoru te na pristupanje franjevačkom trećem redu, čiju je odjeću, prema svjedočanstvima, nosila do kraja života.

Škola u vlastitoj kući

Kad joj je bilo dvadeset godina, Anđela je svoj dom pretvorila u malu školu u kojoj je djevojke iz susjedstva poučavala temeljima kršćanske vjere. Kasnije se preselila u Brescu, gdje je nastavila sličan rad. Godine 1524. otputovala je iz Venecije prema Svetoj zemlji; na putu ju je zadesila bolest očiju koja je uzrokovala privremeni gubitak vida, no ona je hodočašće ipak dovršila, oslanjajući se na vodstvo suputnika. Sljedeće, 1525. godine, sudjelovala je u jubilejskim slavljima u Rimu, gdje ju je primio papa Klement VII. i, prema predaji, zamolio da ostane u gradu, no ona je taj poziv odbila, birajući ostati u skromnijim okolnostima Brescie.

Družba svete Uršule

Na blagdan Prikazanja Blažene Djevice Marije, 25. studenoga 1535., Anđela je odabrala dvanaest žena i u kući blizu crkve svete Afre u Bresci utemeljila zajednicu koja je dobila ime po svetoj Uršuli, zaštitnici koju je odabrala jer je, prema predaji, njezine članice htjela vidjeti vjerne Kristu kao što je Uršula, prema legendi, ostala vjerna svojem zavjetu. Zamišljena je kao nešto novo za svoje doba: žene su se posvećivale Bogu i odgoju djevojaka, ali su, barem u početku, ostajale živjeti u vlastitim obiteljima, bez zavjeta redovničkog tipa kakvi su bili uobičajeni u tadašnjim samostanima. Anđela je za zajednicu sastavila Pravilo, a kasnije i Uspomene i Oporuku, u kojima je zapisala svoje poimanje odgoja utemeljeno na iskrenoj ljubavi između učiteljice i učenice.

Posljednje godine i smrt

Anđela je zajednicom upravljala kao poglavarica pet godina, sve do smrti 27. siječnja 1540. u Bresci. Pokopana je u crkvi svete Afre. Već za njezina života družba se proširila na dvadesetak podružnica u okolnim mjestima.

Štovanje i kanonizacija

Proglašena je blaženom 30. travnja 1768. godine, za pontifikata Klementa XIII., a svetom 24. svibnja 1807. godine, za pape Pija VII. Red uršulinki, koji se iz njezine izvorne zamisli razvio u redovničku zajednicu posvećenu odgoju djevojaka, proširio se po cijelom svijetu i ostao njezino trajno nasljeđe.

Duhovni krajolik njezina doba

Anđelino je vrijeme bilo razdoblje velikih društvenih i vjerskih previranja: talijanski gradovi-države bili su poprište čestih ratova, a Crkva je uoči i tijekom protestantske reformacije tražila nove načine produbljivanja vjere među pukom. U takvom okruženju obrazovanje djevojaka gotovo da nije postojalo izvan samostanskih zidina, a mnoge su obitelji kćeri poučavale tek osnovama kućanstva. Anđelina je zamisao da se djevojke odgajaju u kršćanskim vrlinama i praktičnim vještinama, a da pritom ne moraju napustiti obiteljski dom, predstavljala značajan otklon od uvriježene prakse.

Nasljeđe uršulinki

Družba koju je utemeljila razvila se u redovničku zajednicu uršulinki, koja se u idućim stoljećima proširila po cijeloj Europi, a potom i po drugim kontinentima, uvijek zadržavajući izvorni naglasak na odgoju i obrazovanju djevojaka. Anđela Merici danas se smatra jednom od prvih osoba u povijesti Crkve koje su sustavno zagovarale žensko obrazovanje kao dio kršćanskog poslanja, a ne samo kao privilegij imućnih obitelji.

Utjecaj na kasnije redove

Anđelin model, u kojem se posvećeni život ne odvija nužno iza samostanskih zidina nego usred svijeta, u sljedećim je stoljećima nadahnuo i druge utemeljitelje ženskih družbi posvećenih odgoju i njezi bolesnih. Time je Anđela Merici, iako sama nije doživjela širenje svoje zamisli izvan Brescie, postavila obrazac koji je obilježio velik dio kasnije povijesti ženskog redovništva usmjerenog na rad u društvu, a ne isključivo na kontemplativni život.