Sveta Bibijana, djevica i mučenica

Ime koje znači „živjeti“

O svetoj Bibijani, koja se u starijim izvorima naziva i Vivijana, gotovo da nema pouzdanih povijesnih podataka. Njezino ime dolazi od latinskog „vivere“, živjeti, što je vjerojatno pridonijelo snažnom i ranom štovanju: rana je kršćanska zajednica u imenu vidjela znak pobjede nad smrću. Smješta se u 4. stoljeće, u doba kad su progoni kršćana u Rimu postupno jenjavali, iako predaja njezino mučeništvo veže uz kasnije, već postkonstantinsko razdoblje cara Julijana Otpadnika.

Najraniji spomen

Najraniji pouzdani povijesni spomen svete Bibijane nalazi se u Liber Pontificalisu, u životopisu pape Simplicija (468.-483.), gdje piše da je taj papa posvetio baziliku svete mučenice Bibijane na Eskvilinskom brdu, u kojoj se čuvalo njezino tijelo, blizu takozvanog palatium Licinianum. Ta bazilika, sagrađena vjerojatno na mjestu ranijeg oratorija, postoji i danas, a u 5. stoljeću njezini su posmrtni ostaci počivali unutar rimskih gradskih zidina. Osim ove bilješke, izvori suvremeni njezinu vremenu šute o okolnostima njezine smrti.

Legenda

Kasnije je nastala pobožna legenda, povezana s Djelima mučeništva svetih Ivana i Pavla, za koju Katolička enciklopedija izričito kaže da „nema povijesnog uporišta“ i da je „priva di valore storico“, kako je bilježi i talijanski životopisni portal Santiebeati. Prema toj predaji, Bibijana je bila kći bivšeg prefekta Flavijana, kojeg je zbog vjere progonio car Julijan Otpadnik i protjerao ga iz Rima. Njezina majka Dafroza umrla je u zatočeništvu, a sestra Demetrija od tjeskobe, obje pokopane u vlastitoj kući. Bibijana je ostala sama, izložena pritisku apostazije, a kad je odbila, mučena je bičevanjem sve do smrti. Svećenik Ivan navodno ju je pokopao uz njezine najbliže, a njihova je kuća potom postala crkva.

Zašto je nastala legenda

Povjesničari smatraju da je ova pripovijest vjerojatno nastala naknadno, kako bi se objasnilo postojanje crkve na tom mjestu i prisutnost više grobova unutar nje. Takav je postupak čest u ranokršćanskoj hagiografiji: oko autentičnog groba mučenika s vremenom se plete priča koja popunjava praznine u sjećanju zajednice. Deveto-stoljetni martirologiji, kako navodi Katolička enciklopedija, preuzimaju upravo tu legendu, bez oslonca na raniju, provjerljivu građu, pa je ono što danas znamo o Bibijani gotovo isključivo predaja, a ne dokumentirana povijest.

Štovanje i bazilika

Bazilika svete Bibijane u Rimu ostala je mjesto štovanja stoljećima, a u 17. stoljeću, godine 1624., obnovljena je na poticaj pape Urbana VIII., koji je povjerio mladom kiparu Gian Lorenzu Berniniju izradu njezina kipa iznad glavnog oltara - jednog od njegovih prvih velikih samostalnih djela u mramoru. Uz kip su postavljeni i ostaci stupa za koji predaja kaže da je uz njega bičevana. Simbol koji je prati u ikonografiji je palma mučeništva.

Blagdan i pouka

Bibijanin blagdan slavi se 2. prosinca. Njezino ime ostaje poučan primjer koliko je teško razlučiti povijesnu jezgru od kasnije pobožne nadogradnje u životima ranih rimskih mučenika: sama Crkva, kroz svoje enciklopedije i izvore, priznaje da je gotovo sve što se o njoj pripovijeda predaja, dok povijesno pouzdano stoji samo postojanje njezina groba i bazilike koja ga je stoljećima čuvala.

Doba u kojem se smješta legenda

Iako se smrt svete Bibijane u legendi veže uz kratku vladavinu cara Julijana Otpadnika (361.-363.), koji je pokušao obnoviti poganstvo i djelomično ograničiti kršćane, povjesničari upozoravaju da u tom razdoblju nije zabilježen sustavni krvavi progon poput onih iz 3. stoljeća, pa je i sama okosnica priče vjerojatno posuđena iz starijih obrazaca mučeničkih pripovijesti. To ne umanjuje vrijednost njezina štovanja, ali objašnjava zašto suvremeni crkveni izvori govore o njoj oprezno, razdvajajući ono što je zapisano u Liber Pontificalisu od onoga što je kasnija pobožna mašta dodala.

Ime u hrvatskoj tradiciji

U hrvatskim krajevima ime Bibijana i njegova inačica Vivijana nisu bila osobito raširena, no svetica se spominje u starijim kalendarima i martirologijima koji su se koristili u liturgiji, gdje se njezin datum, 2. prosinac, bilježio uz ostale rimske mučenice tog razdoblja. Njezin primjer postojanosti u samoći i danas se navodi kao utjeha onima koji su, poput nje prema predaji, ostali bez obitelji i moraju sami nositi teret vjernosti.