Svetkovina svete Bogorodice Marije

Ime koje je izazvalo raspravu

Naslov Bogorodica, na grčkom Theotokos - doslovno "ona koja je rodila Boga" - pojavio se na kršćanskom Istoku već u četvrtom stoljeću, no u sljedećim je desetljećima postao predmet ozbiljne teološke rasprave. Pitanje nije bilo tko je Marija, nego tko je Isus: je li onaj kojeg je rodila u Betlehemu doista Bog koji je postao čovjek, ili je ispravnije reći da je rodila samo čovjeka u kojem je potom prebivao Bog. Carigradski patrijarh Nestorije zastupao je stajalište da bi Mariju trebalo zvati Christotokos, roditeljica Krista, a ne Bogorodica, jer mu se činilo neprimjerenim da Bog bude rođen od žene.

Crkva je na to pitanje odgovorila na Efeškom saboru 431. godine. Sabor je potvrdio da je u Isusu Kristu jedna osoba, božanska, u kojoj su sjedinjene dvije naravi - božanska i ljudska - i da se stoga ta jedna osoba doista rodila od Marije. Naslov Bogorodica time nije bio počast koja bi Mariju uzdigla iznad njezina mjesta, nego zaštita ispravne vjere u Isusa. Reći da je Marija Bogorodica znači reći da je dijete koje je rodila od početka bilo istinski Bog i istinski čovjek, ne naknadno "posvojen" od Boga.

Biblijski temelj u Lukinu evanđelju

Događaj na koji se blagdan oslanja opisan je u Lukinu evanđelju. Nakon što pastiri dolaze pokloniti se novorođenom djetetu u Betlehemu, evanđelist bilježi kratku, ali gustu rečenicu: "Marija u sebi zadržavaše sve te dogadaje i prebiraše ih u svome srcu" (Lk 2,19). U istom se poglavlju spominje i osmi dan nakon rođenja, kad je dijete, u skladu sa starozavjetnim propisom o obrezanju, dobilo ime Isus - ime koje mu je anđeo navijestio Mariji prije nego što je zatrudnjela (Lk 2,21). Ta dva retka - Marijino šutljivo čuvanje događaja i davanje imena Isusu - stoje u pozadini onoga što svetkovina 1. siječnja slavi: Boga koji ulazi u ljudsku povijest preko jedne žene i jednog imena.

Kako je blagdan nastao

Svetkovina je jedna od najstarijih marijanskih svetkovina zapadne Crkve, s korijenima u drugoj polovici šestog stoljeća u Rimu. Prema uvriježenom tumačenju, kršćanska zajednica u Rimu htjela je datumom 1. siječnja zamijeniti sadržaj poganske novogodišnje svečanosti posvećene dvoličnom bogu Janu, po kojem je mjesec siječanj i dobio ime. Umjesto proslave prijelaza u novu godinu bez posebnog duhovnog sadržaja, kršćani su prvi dan godine ispunili spomenom na Mariju i na otajstvo utjelovljenja koje se upravo u njoj zbilo.

Kroz stoljeća je mjesto i naziv blagdana u liturgijskom kalendaru nekoliko puta mijenjano - u pojedinim razdobljima naglasak je bio na obrezanju Isusovu, u drugima na Mariji. Liturgijska reforma nakon Drugog vatikanskog koncila vratila je 1. siječnja izrijekom naslov svetkovine Marije Bogorodice, čime je datum ponovno jasno usmjeren na Marijino majčinstvo kao na svoje središte.

Dan mira

Godine 1967., na blagdan Bezgrešnog začeća 8. prosinca, papa Pavao VI. pozvao je vjernike i sve ljude dobre volje da prvi dan svake nove godine obilježavaju kao Svjetski dan mira, počevši od 1. siječnja 1968. Odluka nije bila slučajna: isti datum na kojem Crkva slavi Mariju kao majku Isusovu, po kome kršćani vjeruju da je svijetu donesen mir, postao je i prigoda da se taj mir zazove za cijeli svijet. Od tada Sveta Stolica svake godine objavljuje posebnu poruku za taj dan, upućenu ne samo vjernicima nego i političkim vođama i javnosti.

Što blagdan znači danas

Za vjernika koji ulazi u novu godinu, 1. siječnja nije samo kalendarska granica nego poziv da počeci - novog razdoblja, novih odluka - budu stavljeni pod Marijin zagovor. Marija se u liturgiji toga dana prikazuje kao netko tko zna šutjeti i promišljati prije nego što progovori, kao netko čiji je "da" izgovoren jednom, ali nošeno cijeli život. Spajanje majčinstva, imena i mira u jednom datumu čini ovaj blagdan tihim, ali sadržajnim uvodom u godinu koja tek počinje.