Sveta Elizabeta Portugalska, kraljica

Aragonska princeza

Elizabeta je rođena 1271. godine u Zaragozi, kći aragonskoga kralja Petra III. Nazvana je po svojoj velikoj tetki, svetoj Elizabeti Ugarskoj, čiji je život i djelo trebala poslije i sama nasljedovati. Već u dvanaestoj godini udana je iz političkih razloga za portugalskog kralja Dinisa te je postala portugalska kraljica.

Kraljica mirotvorka

Brak s kraljem Dinisom nije bio jednostavan, jer je kralj imao izvanbračnu djecu i vodio politiku koja je izazivala sukobe. Elizabeta je unatoč tomu ostala predana svojoj ulozi, odgajala je i vlastitu i muževu djecu te je više puta posredovala u sukobima - između svoga supruga i njihova sina Alfonsa, koji je podigao pobunu protiv oca, te između Portugala i susjedne Kastilje, gdje je osobno putovala na bojišnicu kako bi spriječila rat.

Djela milosrđa

Tijekom cijeloga života dio prihoda trošila je na osnivanje bolnica, sirotišta i skloništa za napuštene žene i hodočasnike. Njezina dobrotvorna djelatnost bila je toliko poznata da je u kasnijoj pobožnoj predaji nastala legenda o čudu ruža - priča da se kruh koji je nosila siromasima pretvorio u ruže kad ju je muž iznenadio na putu, slična legendi vezanoj i uz druge svetice toga doba, pa je treba čitati kao pobožnu predaju, a ne dokumentiran događaj.

Udovištvo i smrt

Nakon smrti kralja Dinisa 1325. godine, Elizabeta se povukla u franjevački samostan klarisa u Coimbri, gdje je živjela skromno, iako nije formalno položila redovničke zavjete kao klarisa. Iz mira samostana ponovno je izašla 1336. kako bi posredovala u sukobu između svoga sina, tada kralja Alfonsa IV., i njegova zeta, kralja Kastilje. Put ju je iscrpio - umrla je ubrzo nakon povratka, 4. srpnja 1336. u Estremozu.

Kanonizacija

Papa Urban VIII. proglasio ju je svetom 1625. godine. Štuje se kao uzor kraljice koja je vlast i bogatstvo stavila u službu mira i siromašnih, a njezin se blagdan slavi 4. srpnja.

Ime po franjevačkom uzoru

Elizabetina odluka da nakon udovištva prigrli skroman način života, iako nikad nije u potpunosti napustila kraljevske dužnosti, izravno je nadahnuta primjerom njezine tetke Elizabete Ugarske, koja je u trinaestom stoljeću postala jedan od najpopularnijih uzora dobrotvorne kraljevske svetosti u srednjovjekovnoj Europi. Portugalska je Elizabeta time nastavila tradiciju vladarica koje su svoj politički položaj koristile za javno dobro, a ne samo za osobni ugled.

Hodočašća i zavjeti

Prema predaji, Elizabeta je više puta hodočastila u obližnja svetišta, osobito u samostan u Coimbri koji je i sama pomogla obnoviti, te je darovala znatna sredstva za izgradnju bolnica i utočišta duž hodočasničkih putova. Njezino je štovanje ostalo osobito živo u Portugalu i Španjolskoj, gdje se i danas spominje kao primjer žene čija je politička uloga bila neodvojiva od njezine pobožnosti.

Odgoj djece

Uz vlastitu djecu, sina Alfonsa i kćer Konstancu, Elizabeta je prema svjedočanstvima brinula i o muževoj izvanbračnoj djeci, odgajajući ih bez javnog osuđivanja, što se u kasnijim opisima njezina života posebno ističe kao znak njezine strpljivosti i kršćanske širine srca u okolnostima koje su za srednjovjekovnu kraljicu bile ponižavajuće.

Posljednje putovanje

Put koji je poduzela 1336., unatoč poodmakloj dobi i slabom zdravlju, kako bi spriječila rat između svoga sina i zeta, smatra se vrhuncem njezine mirotvorne uloge. Prema predaji, uspjela je izmiriti dvojicu vladara neposredno prije nego što se njezino zdravlje konačno urušilo, a umrla je svjesna da je posljednji veliki napor njezina života urodio mirom.