Sveta Faustina Kowalska, redovnica

Djetinjstvo u Głogowcu

Helena Kowalska rođena je 25. kolovoza 1905. u selu Głogowiec u središnjoj Poljskoj, kao treće od desetero djece u siromašnoj seljačkoj obitelji. Otac Stanisław bio je strog i pobožan, majka Marianna blaga i strpljiva. Helena je pohađala osnovnu školu u obližnjoj Świnicama tek nešto manje od tri godine, jer je obitelj trebala njezinu pomoć u kući i na polju. Prema kasnijim zapisima, već je u djetinjstvu osjećala duboku sklonost molitvi i, kako sama piše u dnevniku, doživjela je prvi poziv na redovnički život dok je promatrala sliku patnika u crkvi. U šesnaestoj godini napustila je roditeljski dom i otišla raditi kao kućna pomoćnica u Aleksandrów i potom u Łódź, kako bi zaradila za skromni miraz koji su tadašnji samostani tražili od kandidatkinja.

Ulazak u red i prvi zavjeti

Nakon što joj je nekoliko samostana odbilo primiti je zbog siromaštva, Helena je 1. kolovoza 1925. primljena u Kongregaciju sestara Gospe Milosrđa u Varšavi. Uzela je redovničko ime sestra Marija Faustina. Novicijat je provela u Krakovu, a potom je službovala u više kuća kongregacije - u Varšavi, Vilniusu, Płocku i najduže u Krakovu - obavljajući jednostavne poslove kuharice, vratarke i vrtlarice. Vječne je zavjete položila 1. svibnja 1933. u Krakovu. Redovnički život obilježile su joj siromaštvo, poslušnost i skromnost svakodnevnih zadataka, u kojima je, prema vlastitom svjedočanstvu, tražila susret s Bogom.

Viđenja, dnevnik i poruka milosrđa

Od 1931. godine, dok je bila u Płocku, Faustina je zabilježila prvo od niza mističnih iskustava u kojima joj se, prema njezinu svjedočanstvu, ukazao Isus s dvjema zrakama - crvenom i bijelom - koje izlaze iz njegova srca, sa željom da se prema tom prizoru naslika slika s natpisom „Isuse, uzdam se u Tebe“. Na poticaj svoga duhovnog vodstva, ponajprije svećenika don Michała Sopoćka u Vilniusu, počela je voditi opsežan dnevnik u kojem je zapisivala svoja iskustva i poruku o Božjem milosrđu upućenu čitavom svijetu. Upravo je zahvaljujući Sopoćkovoj potpori dnevnik sačuvan i kasnije proučen, unatoč tome što je crkvena vlast njegovo objavljivanje isprva ograničavala zbog nepovjerenja prema mističnim iskustvima jednostavne redovnice. Faustina je 1934. godine, prema svome zapisu, ponudila samu sebe kao žrtvu za obraćenje grešnika.

Bolest i smrt

Već je u redovništvu bolovala od tuberkuloze pluća i probavnog sustava, bolesti koja se tijekom tridesetih godina pogoršavala unatoč liječenju. Dva je puta bila hospitalizirana u bolnici Pradnik u Krakovu tijekom 1938. godine. Umrla je 5. listopada 1938. u samostanu u Krakovu-Łagiewnikima, u dobi od trideset i tri godine, nakon nešto više od trinaest godina redovničkoga života. Pokopana je na samostanskom groblju u Łagiewnikima, a njezini su posmrtni ostaci 1966. godine preneseni u kapelu samostana, koja je s vremenom postala jedno od najposjećenijih marijansko-kristoloških svetišta u Poljskoj.

Štovanje, beatifikacija i kanonizacija

Štovanje Faustine i poruke o Božjem milosrđu širilo se postupno, uz povremene zabrane Svete Stolice u sredini dvadesetog stoljeća, dok se dnevnik nije ponovno proučio i njegov nauk potvrdio kao sukladan katoličkoj vjeri. Papa Ivan Pavao II., sam podrijetlom iz krakovske nadbiskupije, proglasio ju je blaženom 18. travnja 1993., a svetom 30. travnja 2000. godine u Rimu, na Bijelu nedjelju koju je tom prigodom proglasio Nedjeljom Božjeg milosrđa za cijelu Crkvu. Danas je svetište Božjeg milosrđa u Krakovu-Łagiewnikima jedno od najvažnijih hodočasničkih odredišta Poljske, a devecija „Krunica Božjeg milosrđa“, koju je Faustina zapisala u svom dnevniku, proširila se diljem svijeta.