Sveta Felicita i sedmorica sinova, mučenici

Majka i sedmorica sinova

Prema staroj rimskoj predaji, sveta Felicita bila je udovica plemenitog roda u Rimu koja je odgojila sedmoricu sinova u kršćanskoj vjeri. Akti o njezinu mučeništvu, sastavljeni u obliku kakav danas imamo najkasnije u 6. stoljeću, navode imena sedmorice sinova: Feliks, Filip, Marko, Vital, Aleksandar, Silan i Januarije.

Prema toj predaji, u vrijeme progona kršćana cijela je obitelj dovedena pred rimske vlasti pod optužbom da odbija štovati državne bogove. Povjesničari koji su proučavali njihov kult smatraju da se njihovo mučeništvo vjerojatno dogodilo pod carem Markom Aurelijem, krajem 2. stoljeća, na temelju arheoloških nalaza vezanih uz njihove grobove.

Postojanost pred smrću

Predaja pripovijeda da je Felicita hrabrila svoje sinove da ostanu postojani u vjeri i onda kad im je prijetila smrt, podsjećajući ih da je vječni život vredniji od zemaljskog. Na njezinu je nadgrobnom natpisu iz kasnije kršćanske antike zapisano, u prijevodu s latinskog, da se ta žena nije bojala mača, nego je s djecom podnijela smrt, ispovijedajući Krista i zaslužujući vječno ime. Sedmorica braće mučena su i pogubljena tijekom istog progona, svaki na drugačiji način, dok je majka bila prisiljena gledati njihovu smrt.

Grobovi po rimskim katakombama

Sama Felicita pogubljena je poslije svojih sinova, prema predaji nešto kasnije, kako bi njezina patnja bila produžena promatranjem tuđe smrti prije vlastite. Njezin grob nalazi se u katakombi Massimo na Via Salariji. Uz nju je pokopan sin Silan, dok su ostali sinovi pokopani u drugim rimskim katakombama - Priscilinoj, katakombi Jordanorum i katakombi Pretestato - što pokazuje da je štovanje obitelji bilo rašireno po više rimskih groblja, iako povezano jednom zajedničkom predajom.

Kult majke i sinova u Rimu

Kult majke i sedmorice sinova bio je vrlo raširen u starom Rimu. Papa Grgur Veliki održao je krajem 6. stoljeća propovijedi u njihovu čast, što svjedoči da je njihovo štovanje tada već bilo duboko ukorijenjeno u rimskoj Crkvi. U srednjem vijeku u Rimu je postojala posebna kapela posvećena svetoj Feliciti, ukrašena freskama koje su prikazivale nju i njezinih sedam sinova zajedno.

Takav raspored grobova po nekoliko različitih katakombi bio je uobičajen u ranokršćanskom Rimu, gdje su obitelji često pokapale svoje pokojnike u grobnici kojoj su po rodbinskim ili prijateljskim vezama imale pristup, a ne nužno na jednome zajedničkom mjestu. Upravo ta rasutost grobova pomogla je kasnijim istraživačima da rekonstruiraju opseg štovanja obitelji u različitim dijelovima grada.

Ono što je predaja, a što povijest

Kao i kod mnogih mučeničkih priča iz ranog kršćanstva, povjesničari upozoravaju da su pojedinosti o Feliciti i njezinim sinovima djelomično oblikovane po uzoru na biblijsku knjigu o majci Makabejaca i njezinih sedam sinova, pa se stvarna povijesna jezgra teško može posve razlučiti od kasnije pobožne predaje. Suvremena istraživanja, među njima i ona istraživača Föhrera, upućuju na to da su sačuvani akti utemeljeni na grčkim, a ne izvorno rimskim predlošcima, što dodatno otvara pitanje njihove vjerodostojnosti. Ono što je razmjerno rano potvrđeno jest postojanje kulta majke i sedmorice sinova u Rimu već u kasnoj antici, sa zasebnim grobovima i posebnim danom štovanja.

Feličin osobni blagdan u rimskom kalendaru bilježi se 23. studenoga, dok se blagdan sedmorice sinova, s kojima se ona štuje kao njihova majka, slavi 10. srpnja. Njihova priča ostala je u kršćanskoj predaji simbol obiteljske vjere koja izdrži i najtežu kušnju.