Sveta Frana Rimska, redovnica

Plemkinja koja je htjela samostan

Frana Bussa de' Leoni rodila se u Rimu 1384. godine, u uglednoj obitelji. Od djetinjstva je željela stupiti u samostan, no otac je odlučio drukčije: u dobi od dvanaest godina udana je za Lorenza de' Ponzianija, rimskog plemića. Brak je potrajao četrdeset godina, a iz njega su se rodila najmanje troje djece - Battista, Evangelista i Agnesa. Dvoje djece umrlo je mlado, Evangelista 1411. i Agnesa 1413. godine, što je Franu duboko pogodilo.

Milosrđe usred kuće

Umjesto da žali za redovničkim pozivom koji joj nije bio dopušten, Frana je svoj dom pretvorila u mjesto djelovanja. Desetljećima je obilazila bolesne i siromašne rimskih ulica, osobito za vrijeme epidemija kuge koje su pogađale grad. Prema predaji, uspijevala je od raskošnog života odvratiti i druge rimske plemkinje te ih okupiti oko zajedničkog djela milosrđa.

Zajednica pri Santa Maria Nuova

Frana je s tim ženama osnovala udrugu obláta vezanu uz benediktinski samostan Santa Maria Nuova. Zajednica je 4. srpnja 1433. službeno odobrena kao Benediktinska oblatska kongregacija Tor de' Specchi, koja djeluje i danas. Frana pritom nije napustila obitelj - ostala je supruga i majka sve dok su je te obveze vezale.

Posljednje godine i smrt

Nakon muževe smrti 1436. Frana se konačno pridružila svojim oblátama u Tor de' Specchiju, gdje je izabrana za poglavaricu zajednice. Umrla je 9. ožujka 1440. u Rimu, tijekom posjeta sinu, na dan koji je - prema pobožnoj predaji - sama unaprijed navijestila.

Štovanje i kanonizacija

Postupak za njezino proglašenje svetom vođen je u tri navrata (1440., 1443. i 1451.), a papa Pavao V. proglasio ju je svetom 29. svibnja 1608. godine, s blagdanom 9. ožujka. Godine 1951. papa Pio XII. proglasio ju je zaštitnicom vozača automobila, oslanjajući se na pobožnu predaju o anđelu čuvaru koji joj je navodno noću osvjetljavao put.

Mističarka svog doba

Izvori Franu opisuju kao jednu od najznačajnijih mističarki petnaestog stoljeća. Prema predaji, tijekom života izdiktirala je devedeset i sedam viđenja u kojima je opisivala patnje duša u čistilištu i paklu - tekst koji treba čitati kao pobožnu književnost njezina doba, a ne kao doslovan zemljopisni opis onostranog. Suvremenici su joj pripisivali i dar liječenja bolesnika te sposobnost čitanja savjesti onih koji su joj dolazili na razgovor. Takve izvještaje Crkva danas navodi kao dio postupka njezina proglašenja svetom, ne kao dokazane činjenice.

Ravnoteža obitelji i poziva

Ono što Franu izdvaja od mnogih drugih žena koje su u to doba tražile redovnički život jest da nikada nije napustila obiteljske dužnosti radi vlastite pobožnosti. I dok je njegovala teško bolesne za vrijeme epidemija koje su u petnaestom stoljeću više puta pogodile Rim, ostajala je supruga svome mužu i majka svojoj djeci, gradeći zajednicu obláta usporedo s brakom, a ne umjesto njega. Upravo je ta strpljivost u istovremenom nošenju dviju uloga razlog zašto je njezin lik ostao trajan uzor za žene koje se, poput nje, moraju snalaziti između obiteljskih obveza i osobne želje za dubljim duhovnim životom.

Zajednica koja traje do danas

Kongregacija koju je Frana osnovala pri crkvi Santa Maria Nuova, danas poznatoj kao Santa Francesca Romana, nije bila zamišljena kao strogo klauzurni red, nego kao zajednica žena koje su, poput nje same, mogle ostati aktivno prisutne u gradskom životu dok su živjele prema redovničkim zavjetima. Taj oblik posvećenog života, negdje između svjetovnog i strogo samostanskog, bio je u petnaestom stoljeću relativno neuobičajen i pokazao se dalekovidnim izborom - Oblatska kongregacija Tor de' Specchi postoji i danas, gotovo šest stoljeća poslije, čuvajući Franinu grobnicu i njezino nasljeđe brige za najranjivije stanovnike Rima.