Sveta Helena, carica

Skromno podrijetlo

Helena se rodila oko sredine 3. stoljeća, vjerojatno u Drepanumu u Bitiniji, u Maloj Aziji, u skromnoj obitelji. Kasniji su je pisci, među njima i crkveni otac Ambrozije Milanski, opisivali izrazom stabularia, što se prevodi kao gostioničarka ili djevojka koja je radila u svratištu sa staja za konje - podatak koji pokazuje koliko je njezino podrijetlo bilo daleko od carskog dostojanstva koje je kasnije stekla.

Supruga Konstancija Klora

Postala je suprugom ili suložnicom rimskog vojskovođe Flavija Konstancija, prozvanog Klor, s kojim je rodila sina Konstantina, prema uvriježenoj predaji u Naissusu, današnjem Nišu na području tadašnje rimske provincije Gornje Mezije. Kad je 293. godine uspostavljen sustav tetrarhije i Konstancije postao cezar, iz političkih je razloga bio prisiljen napustiti Helenu i oženiti se Teodorom, pokćerkom cara Maksimijana, čime se Helenin društveni položaj naglo urušio i ona se povukla iz javnog života.

Majka cara

Nakon što je 306. godine njezin sin Konstantin proglašen carem u Eboraku (današnji York), Helenin se položaj potpuno promijenio. Konstantin joj je dodijelio titulu Augusta i stavio joj na raspolaganje carsku riznicu, a njezin se lik počeo pojavljati na novcu diljem Carstva. Kršćanstvo je prigrlila razmjerno kasno, vjerojatno pod utjecajem sinovljeva obraćenja nakon njegove pobjede kod Milvijskog mosta 312. godine i Milanskog edikta 313. godine, kojim je kršćanstvo postalo dopuštena vjera u Carstvu.

Hodočašće u Svetu zemlju

Oko 326. godine, u dobi od gotovo osamdeset godina, Helena je krenula na hodočašće u Svetu zemlju. Prema svjedočanstvu crkvenog povjesničara Euzebija iz Cezareje, koji je pisao najbliže samom događaju, posjetila je mjesta povezana s Isusovim životom, dala sagraditi crkve na mjestu Isusova rođenja u Betlehemu i na Maslinskoj gori te je darežljivo pomagala siromasima i zatvorenicima diljem carstva, oslobađajući neke od progonstva i vraćajući im imovinu.

Pronalazak Križa

Kasnija predaja, koja se u pisanim izvorima pojavljuje tek nekoliko desetljeća nakon njezine smrti, kod pisaca poput Ambrozija Milanskoga, pripisuje Heleni otkriće relikvija Isusova križa prilikom iskapanja na brdu Golgoti u Jeruzalemu, na mjestu poganskog hrama koji je Konstantin dao ukloniti. Prema toj predaji, na mjestu su pronađena tri križa, a pravi je identificiran čudom - ozdravljenjem, prema jednoj verziji, teško bolesne žene koja ga je dotaknula, prema drugoj oživljavanjem mrtvaca položenog na njega.

Euzebije, koji je pisao bliže samom događaju, ne spominje taj detalj, pa povjesničari tu pojedinost smatraju pobožnom legendom nastalom nešto kasnije, iako je gradnja crkve na tome mjestu, kasnije poznate kao Bazilika Svetoga groba, povijesno posve potvrđena i datirana u vrijeme Helenina boravka u Jeruzalemu.

Smrt i štovanje

Helena je umrla oko 329. ili 330. godine, vjerojatno u blizini svoga sina Konstantina, koji je, prema predaji, bio uz nju u posljednjim danima. Pokopana je u Rimu, u mauzoleju sagrađenom za nju na Via Labicana; njezin sarkofag od crvenog porfira, danas izložen u Vatikanskim muzejima, u 11. stoljeću prenesen je u Lateransku baziliku.

Štuje se u Katoličkoj i Pravoslavnoj crkvi kao svetica, poznata po svojoj darežljivosti prema Crkvi i siromašnima te po ulozi koju joj predaja pripisuje u pronalasku relikvija Isusove muke. Zapadna Crkva slavi njezin spomendan 18. kolovoza, a istočne Crkve 21. svibnja, zajedno sa sinom Konstantinom, kojega štuju kao ravnoapostolnog svetog cara.

Njezino je ime u kasnijim stoljećima ostalo trajno povezano s relikvijama Kristove muke: dijelovi drva za koje se prema predaji vjeruje da potječu s pronađenoga križa rašireni su, darivanjem njezina sina i kasnijih vladara, u brojne crkve diljem nekadašnjeg Rimskog Carstva, od Jeruzalema i Carigrada do Rima, gdje se dio čuva u bazilici Svetoga Križa u Jeruzalemu, koju je Helena dala urediti u svojoj rimskoj palači.