Sveta Hijacinta Mariscotti, redovnica

Plemkinja iz Viterba

Klarisa Mariscotti (Marescotti), kako joj je bilo krsno ime, rodila se 1585. godine u dvorcu obitelji Mariscotti u Vignanellu kraj Viterba, kao kći markiza Marka Antonija Mariscottija i Otavije Orsini. Odgajana je u samostanskoj školi franjevki trećoretkinja u Viterbu, gdje je stekla dobro obrazovanje za onodobnu plemkinju, ali i naviku na udoban, gotovo raskošan način života koji je njezina obitelj mogla priuštiti.

Kasna renesansna i ranobarokna Italija u kojoj je odrastala poznavala je čvrst društveni obrazac po kojem se plemićkim kćerima, kad obitelj nije mogla financirati miraz za sve, jedna ili više njih usmjeravalo u samostan, neovisno o njihovu osobnom pozivu. Taj je obrazac izravno odredio i Klarisin životni put.

Ulazak u samostan iz uvrijeđenosti

Kad je došlo vrijeme udaje, obitelj je za mlađu sestru Ortenziju dogovorila brak s plemićem markizom Cassizzijem, čovjekom kojeg je, prema predaji koju prenose njezini kasniji životopisci, Klarisa sama voljela, dok je nju, kao stariju, namijenila samostanu, jer obitelj nije imala dovoljan miraz za dvije istodobne udaje.

Uvrijeđena time, Klarisa je uz otpor i, kako se navodi, na nagovor duhovnika koji joj je obećao da će u samostanu moći živjeti udobno, pristala ući u samostan franjevki trećoretkinja svete Bernardine u Viterbu, gdje je 1605. godine, s dvadeset godina, uzela redovničko ime Hijacinta, odlučivši se za status franjevačke tercijarke, a ne za pune samostanske zavjete.

Godine udobnog života

Iako je položila redovničke zavjete, Hijacinta je narednih desetak godina u samostanu živjela daleko od duha siromaštva i pokore na koji ju je pravilo trećega reda obvezivalo: imala je udobnu sobu s dva prozora, vlastitu poslugu, fine haljine od svile, hranu koju je donosila izvan zajedničke trpeze i česte posjete rodbine i prijatelja, uz koje je primala i darove.

Provincijal koji ju je jednom posjetio zapanjio se udobnošću u kojoj je živjela redovnica koja je javno položila zavjet siromaštva; taj je susret, prema kasnijoj hagiografskoj predaji, bio jedan od prvih poticaja koji su najavili promjenu, iako do stvarnog obraćenja tada još nije došlo.

Obraćenje u bolesti

Oko 1618. godine Hijacinta je teško oboljela, a ispovjednik koji ju je posjetio u bolesti, otac Cepari, otvoreno joj je rekao da njezin dotadašnji način života nije u skladu sa zavjetima koje je položila i da svetost njezine sobe više priliči plemićkoj kući nego redovničkoj ćeliji. Taj razgovor duboko ju je potresao.

Ozdravivši, radikalno je promijenila život: odrekla se udobnosti, počela spavati na golom podu ili na daskama, postiti daleko iznad propisane mjere, hodati bosa i nositi grubu odjeću, tražeći od redovničkih poglavarica najteže i najponižavajuće poslove u samostanu, poput čišćenja i posluživanja drugih sestara.

Služenje siromašnima

Ostatak života Hijacinta je posvetila pomaganju siromašnima i bolesnima izvan samostana, sudjelujući u osnivanju dviju bratovština u Viterbu: takozvanih Sacconi, koja je brinula za siromahe, bolesnike i zatvorenike, i Oblata Marije, posvećene starijim i iznemoglim ženama.

Voditelji tih bratovština svjedočili su o njezinoj upornosti u traženju milodara i pomoći za druge, unatoč vlastitoj slaboj zdravstvenoj kondiciji koja je bila posljedica i njezinih dugogodišnjih pokora.

Smrt i kanonizacija

Umrla je 30. siječnja 1640. godine u samostanu u Viterbu, nakon dulje bolesti tijekom koje je, prema svjedočanstvima sestara, do posljednjeg daha ostala predana molitvi. Beatificirao ju je papa Benedikt XIII. 1726. godine, a svetom ju je proglasio papa Pio VII. 14. svibnja 1807. godine.

Njezin se život u hagiografskoj predaji često navodi kao primjer da vanjska redovnička odjeća i zavjeti sami po sebi ne jamče nutarnje obraćenje, koje je, u njezinu slučaju, došlo tek desetljeće i pol nakon ulaska u samostan, kroz bolest i izravnu, neugodnu riječ ispovjednika.