Sveta Ivana Franciska de Chantal, redovnica

Udovica s četvero djece

Ivana Franciska Frémyot rodila se 28. siječnja 1572. u Dijonu u Francuskoj, u obitelji visokog državnog službenika. S 20 je godina udana za baruna de Chantala, s kojim je imala šestero djece, od kojih je četvero preživjelo djetinjstvo. Godine 1601. njezin je suprug slučajno smrtno ranjen tijekom lova, a Ivana je, iako duboko pogođena gubitkom, sama nastavila brinuti o djeci i obiteljskom imanju, odbijajući nekoliko ponuda za novi brak.

Godine 1604., u gradu Dijonu, Ivana je upoznala biskupa Franju Saleškog, koji je ondje propovijedao korizmene propovijedi. Između njih se razvilo duhovno prijateljstvo i vodstvo koje je obilježilo ostatak Ivanina života; Franjo je postao njezin ispovjednik i duhovni savjetnik, a njihova prepiska, sačuvana u velikom broju pisama, svjedoči o dubokoj, promišljenoj duhovnosti utemeljenoj na jednostavnosti i pouzdanju u Božju dobrotu, bez pretjerane strogosti prema sebi.

Godine 1610., zbrinuvši svoju djecu i dobivši dopuštenje obitelji, Ivana je s Franjom Saleškim u Annecyju osnovala Red Pohođenja Blažene Djevice Marije, poznat kao vizitandinke. Za razliku od tada uobičajenih strogih kontemplativnih redova, novi je red bio zamišljen kao zajednica otvorena i onim ženama koje zbog slabijeg zdravlja ili starije dobi nisu mogle podnijeti oštre asketske zahtjeve postojećih redova, uz naglasak na poniznosti, jednostavnosti i njezi bolesnih.

Nakon Franjine smrti 1622. Ivana je sama nastavila voditi red, koji se pod njezinim vodstvom proširio na desetke samostana diljem Francuske i susjednih zemalja. Istodobno je proživljavala razdoblja duge duhovne suhoće i unutarnjih kušnji, o kojima je pisala s iskrenošću, ne skrivajući poteškoće vlastitog duhovnog puta. Umrla je 13. prosinca 1641. u Moulinsu, tijekom obilaska samostana reda.

Ivanina unuka, Marie de Rabutin-Chantal, markiza de Sévigné, postala je jedna od najpoznatijih francuskih spisateljica 17. stoljeća, poznata po opsežnoj i književno cijenjenoj prepisci. Ivana je proglašena svetom 1767. godine; njezino se štovanje ponajviše veže uz red koji je osnovala i koji je nastavio djelovati u duhu jednostavne, majčinske pobožnosti koju je zagovarala.

Gospodarica dvorca koja je hranila siromahe

Ivanin otac, Beningno Frémyot, obnašao je dužnost predsjednika burgundskog parlamenta i bio istaknuti pristaša kraljevske vlasti, pa je Ivana odrasla u obitelji visokog društvenog položaja i temeljite naobrazbe. Nakon udaje preuzela je upravu nad muževim, tada gotovo zapuštenim dvorcem Bourbilly te ga je, uz odgoj djece, sustavno obnovila i dovela u red. Za muževih odsutnosti odlagala je raskošnu odjeću, oblačila se skromno i sama odlazila među bolesne i siromašne seljake u okolici, noseći im hranu i lijekove. Tijekom velike gladi u Burgundiji 1600. godine dala je u dvorcu podignuti dodatnu peć samo za pečenje kruha koji je besplatno dijelila potrebitima, gest koji su suvremenici dugo pamtili kao znak njezine praktične, neteatralne dobrotvornosti.

Kao redovnica i utemeljiteljica, Ivana je zajedno s Franjom Saleškim za reda vizitandinki odabrala neuobičajeno ime, Pohođenje Blažene Djevice Marije, prema Marijinu posjetu Elizabeti, ističući time krepost bliskosti i praktične brige, a ne isključivo strogu klauzuru. Kada je Franjo umro, red je brojio tek desetak kuća, no zahvaljujući Ivaninu neumornu vodstvu i putovanjima diljem Francuske, u trenutku njezine smrti 1641. red je imao između sedamdeset pet i osamdeset šest samostana, znak koliko je duboko njezin spoj majčinske topline i organizacijske odlučnosti odgovarao potrebama žena njezina doba.