Sveta Jozefina Bakhita, redovnica

Otmica u Darfuru

Rođena je oko 1869. u pokrajini Darfur u današnjem Sudanu, u imućnoj seoskoj obitelji. Kao djevojčica od svojih sedam ili osam godina bila je oteta od trgovaca robljem. Od šoka i straha zaboravila je vlastito ime, pa su joj otmičari dali novo - Bakhita, što na arapskom znači „sretna“, ime koje će zadržati do kraja života premda joj je početak života s tim imenom bio sve prije nego sretan.

Slijedile su godine u kojima je više puta preprodavana na tržnicama robova u Sudanu. U tom je razdoblju pretrpjela teška zlostavljanja, uključujući bolna tetoviranja i urezivanje ožiljaka po tijelu i grudima, prema tadašnjem običaju obilježavanja robova. Bila je vlasništvo nekoliko gospodara prije nego što ju je u Kartumu 1882. otkupio talijanski konzul Callisto Legnani.

Put u Italiju

Legnani se prema njoj odnosio blago, a kad je 1885. napuštao Sudan zbog nemira u zemlji, Bakhita je zamolila da je povede sa sobom. U Italiji ju je konzul dao obitelji Michieli iz Mirano kraj Venecije, gdje je postala pratilja njihove kćeri. Obitelj ju je povela i u Suakin, na afrički posjed, no ubrzo se vratila u Veneciju.

Susret s vjerom i sloboda

Dok su Michielijevi bili poslovno odsutni, Bakhita je povjerena na čuvanje sestrama kanosijankama u Veneciji, gdje je prvi put čula za kršćanskog Boga. Ondje je odlučila da se više neće vratiti robovanju. Kad se gospodarica vratila po nju, Bakhita je odbila poći, a spor je dospio pred venecijanski sud. Uz potporu patrijarha i talijanske uprave, sud je 1889. presudio da je ropstvo bilo nezakonito na talijanskom tlu i prije njezina dolaska, te da je Bakhita slobodna žena.

Krstila se 9. siječnja 1890. u Veneciji, primivši imena Jozefina Margarita Fortunata - hrvatski prijevod imena Bakhita. Ubrzo je osjetila poziv na redovnički život i 1893. stupila je u novicijat Kćeri ljubavi (kanosijanki), a zavjete je položila 1896.

Skromna služba u Schiju

Iste je godine premještena u samostan u Schiju kraj Vicenze, gdje je provela gotovo cijeli ostatak života. Obavljala je najjednostavnije poslove - kuharicu, vratarku, vezilju - a stanovnici grada zvali su je milo „majka Moretta“ (crna majka) zbog njezine tamne puti i tople dobrote. Unatoč teškom djetinjstvu, nikada nije govorila s gorčinom o svojim mučiteljima, nego je svoje ropstvo tumačila kao put koji ju je doveo do slobode u Kristu.

Smrt i kanonizacija

Umrla je 8. veljače 1947. u Schiju, nakon duge i bolne bolesti koju je podnosila mirno, govoreći da polako putuje prema svojoj domovini na nebu. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 1992., a svetom 1. listopada 2000. godine. Njezin se spomendan slavi 8. veljače, na dan njezine smrti.

Zaštitnica žrtava trgovine ljudima

Zbog vlastite sudbine roblja, sveta Jozefina Bakhita danas je u cijeloj Crkvi štovana kao zaštitnica žrtava ropstva i trgovine ljudima. Papa Franjo je 8. veljače proglasio Svjetskim danom molitve, razmišljanja i djelovanja protiv trgovine ljudima, upravo na njezin spomendan, čime se njezina osobna povijest pretvorila u trajni poziv Crkve na borbu protiv suvremenog ropstva.

Ožiljci koji su postali svjedočanstvo

Prema svjedočanstvima iz vremena njezina života, Bakhita je na tijelu nosila više od stotinu ožiljaka, posljedica urezivanja i tetoviranja kojim su trgovci robljem obilježavali svoje „vlasništvo“. Umjesto da to iskustvo prešuti ili sakrije, u starosti je o njemu govorila drugim redovnicama i djeci koja su dolazila u samostan, ne tražeći sažaljenje, nego svjedočeći o tome kako je u susretu s kršćanskom vjerom pronašla slobodu koju joj nijedan gospodar prije toga nije mogao dati. Govorila je da bi, kad bi ponovno susrela one koji su je oteli i zlostavljali, kleknula i poljubila im ruke, jer su joj - i ne znajući - otvorili put do Boga.

Lik u umjetnosti i pučkoj pobožnosti

Nakon kanonizacije lik svete Bakhite proširio se posebno u afričkim mjesnim Crkvama, gdje je štovana kao prva svetica podrijetlom iz Sudana i simbol dostojanstva afričke žene. Brojne crkve, škole i dobrotvorne ustanove diljem svijeta danas nose njezino ime, a njezin se životni put redovito navodi u katehezi o dostojanstvu svake ljudske osobe, neovisno o podrijetlu, boji kože ili društvenom položaju.