Sveta Katarina Sijenska, djevica i crkvena naučiteljica

Djetinjstvo u Sieni

Katarina je rođena 25. ožujka 1347. u Sieni, u obitelji bojadisara vune Giacoma Benincase i njegove supruge Lapa Piagenti. Bila je pretposljednje od dvadesetak djece, a imala je sestru blizanku koja je umrla u ranom djetinjstvu. Prema kasnijim životopisima, već sa šest godina doživjela je viziju Krista, nakon čega se u njoj probudila neobično ozbiljna pobožnost za dijete njezine dobi. Kao djevojčica zavjetovala se na djevičanstvo i odupirala se roditeljskim planovima da je udaju, ustrajući u odluci da svoj život posveti Bogu unatoč obiteljskom otporu.

Dominikanska trećoredica

U mladosti je pristupila Sestrama pokore svetog Dominika, poznatijima kao Mantelate - udruzi laičkih žena, uglavnom udovica, povezanih s dominikanskim redom koje su živjele prema trećem redu, ali su i dalje boravile u vlastitim domovima. Nekoliko je godina provela u gotovo potpunoj samoći u roditeljskoj kući, predana molitvi, postu i pokori. Iz tog razdoblja povučenosti izašla je s osjećajem da je pozvana ne samo na osobno posvećenje, nego i na djelatnu ljubav prema bližnjemu - njegovanje bolesnih, siromašnih i onih koje je tadašnje društvo odbacivalo, uključujući osuđenike na smrt.

Javno djelovanje i pisma

Oko sebe je okupila krug učenika i suradnika, poznat kao Bella Brigata, sastavljen od svećenika, redovnika i laika koji su joj pomagali u pisanju brojnih pisama, budući da je Katarina, prema svjedočanstvima, tek kasnije naučila pisati te je najveći dio korespondencije diktirala. Sačuvano je oko 380 njezinih pisama upućenih papama, kardinalima, vladarima i običnim ljudima, u kojima izravnim i slikovitim jezikom poziva na obraćenje, jedinstvo Crkve i moralnu obnovu. Njezin ugled stekao je toliku težinu da su je crkveni i svjetovni poglavari počeli tražiti za savjet u najosjetljivijim pitanjima onoga doba.

Povratak pape u Rim

Krajem 14. stoljeća pape su gotovo sedamdeset godina boravili u francuskom Avignonu, izvan Rima, u razdoblju koje je Crkvu oslabilo i podijelilo. Katarina je uporno, pismima i osobnim posjetima, nagovarala papu Grgura XI. da se vrati u Rim i preuzme odgovornost za grad koji je smatrala pravim sjedištem nasljednika svetog Petra. Godine 1376. otputovala je u Avignon kako bi se s papom susrela uživo, a iste je godine Grgur XI. doista odlučio vratiti papinsko sjedište u Rim, gdje je stigao početkom 1377. Povijesničari se slažu da je Katarinino zagovaranje bilo jedan od važnih, iako ne i jedini, čimbenik te odluke, dok su ostali politički i crkveni razlozi također igrali ulogu.

Dijalog o Božjoj providnosti

U posljednjim godinama života, tijekom kratkih perioda mističnog zanosa 1377. i 1378., Katarina je diktirala svoje najznačajnije djelo, poznato kao Dijalog o Božjoj providnosti. Riječ je o razgovoru duše s Bogom u kojem se izmjenjuju pitanja i odgovori o molitvi, providnosti, poslušnosti i Crkvi, napisanom slikovitim, gotovo pjesničkim jezikom talijanske mistike. Djelo je odmah steklo velik ugled među suvremenicima i ostalo je jedno od temeljnih štiva katoličke duhovnosti, prevedeno na brojne jezike, uključujući i hrvatski.

Smrt i crkveno štovanje

Posljednje je godine života provela u Rimu, gdje je nastavila raditi na jedinstvu Crkve u vrijeme takozvane zapadne šizme, kada su istodobno djelovala dva, a potom i tri suparnička pape. Umrla je 29. travnja 1380. u tridesettrećoj godini, iscrpljena strogim postom i neprekidnim radom. Kanonizirana je 1461., a 1970. papa Pavao VI. proglasio ju je crkvenom naučiteljicom (Doctor Ecclesiae) - jednom od prve dvije žene kojima je ta titula dodijeljena. Godine 1999. papa Ivan Pavao II. proglasio ju je suzaštitnicom Europe, a od ranije je zaštitnica Italije.