Sveta Koleta, djevica

Kći stolara iz Corbieja

Koleta je rođena 13. siječnja 1381. godine u Corbieju u Pikardiji, u sjevernoj Francuskoj, kao kći stolara koji je radio za obližnju benediktinsku opatiju. Odrasla je u skromnim okolnostima, no od djetinjstva je pokazivala neobičnu sklonost prema molitvi i pokori. Nakon smrti roditelja, koju je rano doživjela, isprobala je nekoliko oblika redovničkog i pobožnog života: bila je najprije bekinja, pripadnica svjetovne pobožne zajednice žena, potom je kratko živjela kao benediktinka, a zatim je stupila u urbanistički, blaži ogranak klarisa, no nijedna od tih zajednica nije u potpunosti odgovarala njezinoj sve snažnijoj želji za strogim siromaštvom po izvornom uzoru na svetu Klaru Asišku.

Odobrenje reforme

Uvjerena, prema vlastitom svjedočanstvu, da je vizijama pozvana obnoviti izvornu strogost klarisinskog reda, Koleta se obratila avinjonskom protupapi Benediktu XIII., kojeg je tadašnja Francuska priznavala zakonitim papom u vrijeme velikog zapadnog raskola Crkve, razdoblja kad je Zapadna Crkva istodobno imala dvojicu, a povremeno i trojicu suparničkih papa. On joj je nizom bula, izdanih između 1406. i 1412. godine, dopustio ulazak u red klarisa mimo uobičajenog postupka i ovlastio je za osnivanje novih samostana i provedbu opsežne reforme postojećih.

Uz potporu ženevske grofice i franjevca Henrija de la Beaumea, svojeg ispovjednika i dugogodišnjeg duhovnog vodiča, Koleta je počela djelovati u Beaumeu, u biskupiji Ženevi, gdje je osnovala svoj prvi reformirani samostan i razradila pravila koja će poslije primijeniti drugdje.

Širenje reforme Francuskom i Flandrijom

Iz Beaumea reforma se proširila u Auxonne 1410. godine, potom u Poligny, u Gent 1412. godine, kasnije u Heidelberg 1444. godine, Amiens i druga mjesta diljem Francuske i Flandrije. Ukupno je za života osnovala sedamnaest samostana, putujući pješice ili na skromnim kolima iz jednog grada u drugi, unatoč čestom otporu dijela lokalnog klera koji nije uvijek s odobravanjem gledao na strogost njezinih pravila. Još je jedan samostan, u Pont-à-Moussonu u Lotaringiji, osnovan po njezinu nacrtu nedugo prije ili nakon njezine smrti.

U samostanima koje je reformirala propisala je oštro siromaštvo: sestre su hodale bosonoge po cijelu godinu, držale gotovo trajni post i suzdržavanje od mesa te odbijale svaki oblik vlasništva, čak i zajedničkog, po uzoru na najstrože moguće tumačenje pravila svete Klare, znatno strože od tada uobičajene urbanističke prakse.

Smrt i štovanje

Koleta je umrla 6. ožujka 1447. godine u Gentu, u samostanu koji je sama osnovala, nakon više od četrdeset godina provedenih u putovanju i osnivanju novih zajednica. Njezina pravila, poznata kao kolentinske konstitucije, odobrio je franjevački general Guillaume od Casalea 1434. godine, a potvrdili su ih pape Nikola V. 1448. godine, Pio II. 1458. godine i Sikst IV. 1482. godine, čime je njezina reforma dobila trajno mjesto unutar franjevačke obitelji.

Danas se štuje kao jedna od najvažnijih reformatorica ženskog redovništva u kasnom srednjem vijeku, primjer ustrajnosti u obnovi izvornog duha reda usred crkvenih podjela njezina doba, a red kolentinskih klarisa postoji i djeluje i u današnje vrijeme.

Reforma u doba crkvenog rascjepa

Posebnost Koletina djela leži u tome što je svoju reformu provela upravo u trenutku kad je Crkva bila najranjivija, podijeljena između suparničkih papa i optuženih za gubitak vjerodostojnosti u očima vjernika. Umjesto da čeka mirnija vremena, iskoristila je upravo tu podjelu, dobivši od jednog od suparničkih poglavara ovlasti koje bi joj u uobičajenim okolnostima teško bile dodijeljene, i njima izgradila trajnu obnovu koja je nadživjela sam raskol koji joj je omogućio početak.