Sveta Liudvina, djevica

Djetinjstvo u Schiedamu

Liudvina se rodila 18. travnja 1380. u Schiedamu u Nizozemskoj. Otac Petar potjecao je iz plemićke, ali osiromašene obitelji, dok je majka Petronela bila skromnog seoskog podrijetla iz mjesta Kethel. Kao djevojčica, Liudvina je bila poznata po pobožnosti i željela je posvetiti se Bogu.

Nesreća na ledu

Zimi 1395. godine, u petnaestoj godini, Liudvina je s prijateljicama klizala na zaleđenom kanalu kad je pala i ozlijedila rebro na desnoj strani tijela. Rana se zagnojila, a prema predaji, upala se s vremenom proširila po cijelom tijelu, uzrokujući trajnu i sve težu bolest.

Trideset osam godina bolesti

Od petnaeste do smrti u pedeset trećoj godini, Liudvina je proživjela gotovo četiri desetljeća neprekidne tjelesne patnje. Izvori je opisuju kao krajnje iznemoglu, "jednu ranu od glave do pete". Tadašnja medicina nije joj mogla pomoći niti ublažiti bol.

Soba kao mjesto utjehe

Unatoč bolesti, Liudvina je, prema predaji, primala izvanredne duhovne darove: mistična viđenja i sposobnost duhovnog raspoznavanja - jednom je navodno prepoznala da joj je svećenik donio nekonsekriranu hostiju. Njezina soba u Schiedamu postala je mjesto kamo su ljudi dolazili moliti uz njezinu postelju i tražiti savjet, a suvremenici poput Tome Kempenca kasnije su zapisali svjedočanstva o njezinu životu.

Smrt i kanonizacija

Liudvina je umrla 14. travnja 1433. godine. Već sljedeće godine nad njezinim je grobom podignuta kapela i odmah je započelo hodočašće na to mjesto. Njezino štovanje trajalo je stoljećima prije nego što ju je papa Leon XIII. službeno kanonizirao 14. ožujka 1890. godine.

Život okrenut samo prema Bogu

Prema svjedočanstvima suvremenika, Liudvina je bolest doživljavala kao poziv na sjedinjenje s Kristovom mukom, a ne kao besmislenu patnju. To duhovno tumačenje vlastite bolesti privlačilo je ljude iz cijele okolice, koji su dolazili tražiti savjet ili jednostavno moliti uz njezinu postelju. Njezina se soba u Schiedamu pretvorila u svojevrsno hodočasničko odredište još za njezina života, dugo prije nego što je Crkva njezino štovanje formalno priznala.

Prve biografije

Otac Ivan Brugman napisao je dvije Liudvinine biografije, od kojih je prva tiskana u Kölnu 1433. godine, a ponovno objavljena u Louvainu 1448., a poslije ju je sažeo i sam Toma Kempenac, autor "Nasljeduj Krista". Druga se biografija pojavila u Schiedamu 1498. godine. Obje su te rane biografije uklopljene u bolandističku zbirku Acta Sanctorum, čime su ostale dostupne istraživačima sve do danas kao temeljni izvor za njezin život.

Dugi put do kanonizacije

Iako je Liudvina štovana kao svetica gotovo odmah nakon smrti, formalni postupak proglašenja svetom trajao je stoljećima - u Rimu je pokrenut kanonski postupak radi priznanja njezina "od pamtivijeka" postojećeg štovanja, a konačna je kanonizacija uslijedila tek 1890. godine. Taj dugi razmak između pučke pobožnosti i službenog crkvenog priznanja nije neuobičajen za srednjovjekovne svece čije je štovanje počelo lokalno, bez odmah pokrenutog kanonskog postupka.

Zaštitnica bolesnih u novije doba

Liudvinina je predaja u devetnaestom i dvadesetom stoljeću ponovno zadobila poseban odjek, kad su liječnici i povjesničari medicine počeli iznova proučavati opise njezine bolesti, prepoznajući u njima jedan od najranijih detaljno zabilježenih slučajeva dugotrajne kronične bolesti u europskoj povijesti. Bez obzira na to kako se danas medicinski tumači njezino stanje, njezino ime ostalo je sinonim za onoga tko iz osobne patnje gradi izvor utjehe za druge, umjesto da se u njoj zatvori - poruka koja nadilazi granice srednjovjekovne pobožnosti i ostaje razumljiva svakome tko se danas nosi s dugotrajnom bolešću.