Sveta Mahtilda, kraljica

Odgoj u samostanu

Mahtilda je rođena oko 895. godine na dvorcu Engern u Vestfaliji, u današnjoj Njemačkoj, u obitelji saskoga plemića Dietricha. Nakon smrti oca odgajana je u samostanu u Erfurtu, a potom u Herfordu, kod svoje bake, opatice istoga imena. Ondje je stekla temeljitu vjersku naobrazbu - učila je čitati psalme, prela i tkala, i navikla se na redovnički ritam molitve koji će obilježiti cijeli njezin kasniji život, i onda kad je postala kraljicom.

Udaja za Henrika Ptičara

Godine 909. udala se za Henrika, saskoga vojvodu poznatog kao Henrik Ptičar, čiji je prijašnji brak s mladom udovicom Hatburgom bio proglašen nevažećim jer je Hatburga prije udaje bila redovnica. Vjenčanje se održalo u mjestu Walhausenu, koje joj je Henrik darovao kao miraz. Iz tog su braka rođeni Oton, koji je postao njemačkim carem, Henrik, vojvoda Bavarske, sveti Bruno, nadbiskup Kölna, Gerberga, koja se udala za francuskog kralja Ludovika IV., i Hedviga, majka Hugona Capeta, prvog kralja iz kapetovske dinastije. Godine 919. Henrik je izabran za njemačkoga kralja, čime je Mahtilda postala kraljicom.

Kraljica poznata po milosrđu

Kao kraljica, Mahtilda je bila poznata po skromnosti, pobožnosti i velikodušnosti prema siromašnima, bolesnima i putnicima, kojima je, prema izvorima, osobno dijelila hranu i odjeću, često noću, da izbjegne pohvale. Na muža je imala blagotvoran utjecaj tijekom njegove sedamnaestogodišnje vladavine, nagovarajući ga na milosrđe prema osuđenicima i blagost prema pobijeđenim protivnicima, sve do njegove smrti 936. godine u Memlebenu.

Sukob sa sinovima

Nakon Henrikove smrti Mahtilda je isprva podržavala mlađega sina Henrika za nasljednika prijestolja, smatrajući ga prikladnijim jer je rođen već u kraljevskom dostojanstvu, no okrunjen je stariji sin Oton, u skladu s očevom voljom. Oba su je sina kasnije optužila da previše bogatstva troši na milostinju te su je, uz potporu dijela plemstva, nagovorila da se odrekne dijela naslijeđenog imutka i dvorskih prihoda, zbog čega se povukla u Vestfaliju, u kraj gdje je i odrasla.

Samostani i smrt

Unatoč obiteljskim sukobima, Mahtilda je osnovala nekoliko značajnih samostana - u Quedlinburgu, gdje je podigla ženski samostan u spomen na pokojnog muža, zatim u Nordhausenu, Engernu i Pöhldeu - te je dala sagraditi mnoge crkve i hospicije za siromašne. Znatan je dio vremena provodila u tim zajednicama, osobito u Nordhausenu, moleći i vodeći brigu o redovnicama. Umrla je 14. ožujka 968. godine u samostanu svetih Servacija i Dionizija u Quedlinburgu, gdje je i pokopana uz svoga muža. Štovana je kao svetica ubrzo nakon smrti, iako službena kanonizacija u današnjem smislu tada još nije postojala; njezin se blagdan slavi 14. ožujka, a u nekim kalendarima i 19. studenoga.

Majka careva i biskupa

Malo je srednjovjekovnih žena imalo toliko izravan utjecaj na europsku povijest preko svoje djece kao Mahtilda - njezin je sin Oton I. postao prvi car obnovljenoga Svetog Rimskog Carstva 962. godine, dok je drugi sin, sveti Bruno, kao nadbiskup Kölna bio jedan od najutjecajnijih crkvenih ljudi desetog stoljeća u njemačkim zemljama. Kroz kćeri se njezina loza protegnula i na francusku kraljevsku obitelj, čime je Mahtildina obitelj obilježila politički i crkveni život gotovo cijele zapadne Europe tog razdoblja. O njezinu se životu doznaje ponajviše iz dvaju srednjovjekovnih životopisa, takozvanih Vita Mathildis, napisanih desetljećima nakon njezine smrti po narudžbi njezinih potomaka, pa suvremeni povjesničari upozoravaju da je dio pojedinosti u njima uljepšan u svrhu obiteljskog ugleda.

Svetost u obiteljskom sukobu

Ono što Mahtildinu priču čini posebno ljudskom jest da njezina svetost nije prikazana kao besprijekorna i bez napetosti - izvori bilježe stvaran sukob s vlastitim sinovima oko naslijeđenog bogatstva i njezine milostinje, sukob koji ju je na kraju odveo u dobrovoljno progonstvo iz dvorskog života. Tek nakon što su sinovi uvidjeli koliko je njezina odsutnost osiromašila kraljevski dvor duhovno, ponovno su je pozvali natrag - epizoda koja pokazuje da čak i sveti likovi srednjovjekovne povijesti nisu bili pošteđeni obiteljskih razmirica oko novca i nasljedstva.

Ime koje je ostalo živo

Ime Mahtilda ostalo je popularno u njemačkim i srednjoeuropskim krajevima upravo zahvaljujući ugledu ove kraljice, a njezin se primjer velikodušnosti prema siromašnima dugo navodio kao uzor za vladarske i plemićke žene srednjeg vijeka. Samostani koje je osnovala, poput onog u Quedlinburgu, postali su važna kulturna i obrazovna središta koja su djelovala stoljećima nakon njezine smrti, dokaz da je njezino zauzimanje za redovnički život imalo trajan i mjerljiv učinak koji je nadživio i nju samu i sve sukobe koje je u svom životu morala podnijeti, a njezino ime i danas nose brojne njemačke crkve, škole i dobrotvorne ustanove.