Sveta Terezija od Kalkute, redovnica

Agnesa iz Skoplja

Anjezë Gonxhe Bojaxhiu rodila se 26. kolovoza 1910. u Skoplju, tada u Osmanskom Carstvu, u albanskoj katoličkoj obitelji. Otac joj je umro dok je bila dijete, a majka ju je odgajala u dubokoj pobožnosti i osjećaju za pomoć siromašnima. S 18 je godina, potaknuta pričama misionara, stupila u Družbu sestara Naše Gospe od Loretske, poznatu kao lauretanke, te otišla na formaciju u Irsku, a potom 1929. u Indiju, gdje je uzela redovničko ime Terezija, po svetoj Tereziji od Djeteta Isusa.

Prve godine redovništva provela je poučavajući u lauretanskoj školi za djevojke iz imućnijih obitelji u Kalkuti. Godine 1946., putujući vlakom na duhovne vježbe, doživjela je, kako je kasnije opisala, poziv „unutar poziva“: osjećaj da je Bog traži da napusti samostan i živi među najsiromašnijima Kalkute, dijeleći njihovu bijedu. Nakon dvije godine traženja crkvenog dopuštenja, 1948. napustila je lauretanke, prošla osnovnu medicinsku obuku i sama, u jednostavnoj bijeloj sariji s plavim rubom, počela raditi u sirotinjskim četvrtima grada.

Godine 1950. osnovala je Družbu misionarki ljubavi, redovničku zajednicu posvećenu radu s „najsiromašnijima od siromašnih“: umirućima na ulicama, gubavcima, napuštenom djecom i teško bolesnima kojima druge ustanove nisu htjele ili mogle pomoći. Otvorila je dom za umiruće Nirmal Hriday u Kalkuti te niz drugih ustanova za djecu i bolesne. Red se tijekom desetljeća proširio na stotine kuća diljem svijeta, uključujući ratom pogođena i krizna područja.

Godine 1979. primila je Nobelovu nagradu za mir, koju je, prema svjedočanstvima, prihvatila u ime siromašnih te zatražila da se novac predviđen za svečanu večeru dodijeli njima. U posljednjim desetljećima života, prema kasnije objavljenim privatnim pismima, prolazila je kroz dugotrajno razdoblje duhovne suhoće i osjećaja Božje udaljenosti, unatoč čemu je nastavila javno djelovati s istom predanošću.

Umrla je 5. rujna 1997. u Kalkuti. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 2003., u jednom od najbržih postupaka beatifikacije u novijoj povijesti Crkve, a papa Franjo proglasio ju je svetom 4. rujna 2016. na Trgu svetog Petra u Rimu. Ostala je jedna od najprepoznatljivijih osoba 20. stoljeća, štovana daleko izvan katoličkih krugova kao simbol brige za najodbačenije, premda su njezin rad i metode s vremenom bili i predmet ozbiljne javne rasprave, na koju se u cjelovitom prikazu treba pošteno osvrnuti.

Poziv unutar poziva

Prije nego što je 1946. godine doživjela poziv da napusti samostan, Terezija je gotovo dvadeset godina provela u lauretanskoj školi u kalkutskoj četvrti Entally, poučavajući zemljopis i povijest djevojke iz imućnijih obitelji, a od 1944. i kao ravnateljica škole. Njezino kasnije opisivanje unutarnjeg poziva uključivalo je i doživljaj u kojem je, kako je sama pisala, čula Kristov glas s križa, riječi „žedan sam“, protumačene kao poziv da svoju službu posveti upravo najzapuštenijima, onima čiju je žeđ za dostojanstvom i pažnjom svijet sustavno zanemarivao. Samostan lauretanki napustila je 16. kolovoza 1948., s tek pet rupija u džepu, prošavši prije toga kratku medicinsku obuku koja joj je omogućila osnovnu njegu bolesnih.

Družbu misionarki ljubavi crkvene su vlasti službeno odobrile 7. listopada 1950., a do njezine je smrti 1997. zajednica narasla na gotovo četiri tisuće sestara u preko šesto kuća u 123 zemlje svijeta, uz posebne ogranke braće i kontemplativnih sestara. Sama je sebe voljela opisivati skromnom slikom, kao „Božju olovku“, malenim i nesavršenim sredstvom kojim se, kako je vjerovala, Bog služio da ispiše djela ljubavi veća od nje same, formulacija koja sažima i njezinu duhovnost i njezino poimanje vlastite uloge u radu koji je nadilazio jednu osobu.