Sveta Makrina Mlađa, djevica

Kći ugledne obitelji

Makrina se rodila oko 330. godine u Kapadociji, kao najstarije od deset djece Bazilija Starijeg i Emelije. Roditelji su Crkvi dali nekoliko svetaca: uz Makrinu, i Bazilija Velikog, kasnijeg biskupa Cezareje, Grgura iz Nise, jednog od najvećih teologa svoga doba, te Petra, koji je također postao svećenik i redovnik. Majka ju je od malena poučavala čitanju iz Svetoga pisma, posebno iz Knjige mudrosti, radije nego svjetovnoj književnosti uobičajenoj u odgoju djevojaka njezina staleža.

Kao djevojčica, u dobi od dvanaest godina, bila je zaručena za mladog odvjetnika kojeg je otac odabrao. Zaručnik joj je, međutim, iznenada umro prije vjenčanja. Makrina je odlučila da se više neće udavati, smatrajući samu sebe pred Bogom već vezanom obećanjem, kao udovica muža kojeg nikad nije imala. Ostala je u roditeljskom domu i posvetila se pomoći majci u odgoju mlađe braće.

Utjecaj na braću

Prema svjedočanstvu njezina brata Grgura, Makrina je imala presudan utjecaj na to da se Bazilije, koji se nakon studija u Ateni vratio kući pun svjetovnih ambicija i ponosa na svoju retoričku vještinu, okrene redovničkom životu. Potaknula ga je da napusti karijeru retora i posveti se molitvi i asketskom životu. I samog Grgura, koji je jedno vrijeme bio privučen svjetovnim poslom učitelja retorike, Makrina je svojim primjerom i riječju usmjeravala prema Crkvi.

Zajednica na obiteljskom imanju

Nakon očeve smrti, Makrina je s majkom Emelijom oko 373. godine preuredila obiteljsko imanje u Anesima, uz rijeku Iris u Pontu, u zajednicu posvećenu molitvi, radu i siromaštvu. Zajedno sa slugama i drugim ženama koje su im se pridružile, živjela je jednostavnim životom bez razlike između gospodarica i posluge, na način neuobičajen za tadašnje društveno uređenje. Nakon majčine smrti ostala je na čelu te zajednice, vodeći je desetljećima kao svojevrsna opatica dvostrukog samostana, uz koji je djelovala i muška zajednica pod vodstvom njezina brata Petra.

Posljednji susret s Grgurom

Grgur iz Nise posjetio je sestru 379. godine, nedugo prije njezine smrti, vraćajući se s crkvenog sabora u Antiohiji nakon što je izbivao devet godina. Zapisao je da ju je zatekao tešku bolesnicu, ali smirenu i vedru, kako s njim razgovara o duši, uskrsnuću i besmrtnosti, u djelu koje je nazvao „O duši i uskrsnuću“, oblikovanom kao dijalog nalik Platonovu Fedonu. Taj je razgovor jedan od rijetkih sačuvanih svjedočanstava o teološkom promišljanju jedne žene u ranokršćanskom razdoblju, iako ga je, valja imati na umu, zapisao njezin brat i stoga nosi njegov pogled.

Smrt i štovanje

Makrina je umrla ubrzo nakon toga, 19. srpnja 379. godine, u Anesima, u pedeset i trećoj godini života. Grgur je opisao njezinu smrt kao mirnu i dostojanstvenu, praćenu molitvom sve do posljednjeg daha. Sastavio je i posebno djelo „Život svete Makrine“ (Vita Sanctae Macrinae), koje se smatra jednim od najvažnijih ranokršćanskih životopisa žene i glavnim izvorom svega što se o njoj zna. Zbog toga je gotovo sve što je poznato o Makrini zapisano iz bratske perspektive, obojeno divljenjem, pa povjesničari tekst čitaju i kao svjedočanstvo o Makrini i kao svjedočanstvo o tome kako ju je Grgur želio prikazati. Štuje se u Katoličkoj i Pravoslavnoj crkvi, a naziva se Makrina Mlađa da bi se razlikovala od svoje bake, također Makrine, koja je odgojila Bazilija Velikog. U pravoslavnoj tradiciji naziva se i „učiteljicom“ (didaskalos), naslovom koji joj je pripisao njezin brat, prepoznajući u njoj duhovni autoritet ravan onome kakav su u to doba imali muški crkveni oci, iako sama nikada nije napisala nijedno sačuvano djelo. Njezin je lik ostao trajno vezan uz zajednicu koju je osnovala u Anesima, mjesto koje se smatra jednim od najranijih poznatih primjera ženskog samostanskog života u kršćanskoj povijesti.