Sveta Margareta Marija Alacoque, redovnica

Djetinjstvo obilježeno bolešću

Margareta Marija Alacoque rođena je 22. srpnja 1647. u mjestu Lhautecour u Francuskoj, u obitelji koju Katolička enciklopedija opisuje kao odlikovanu manje imutkom, a više krepošću. Od najranijeg djetinjstva pokazivala je duboku sklonost tišini i molitvi umjesto dječjih zabava. Nakon prve pričesti u devetoj godini počela je tajno prakticirati stroge oblike samoodricanja, a potom je uslijedila paraliza koja ju je četiri godine vezala za postelju. Zavjetovala se Gospi da će, ozdravi li, stupiti u redovnički život - prema njezinu vlastitom svjedočanstvu, ozdravljenje je uslijedilo naglo, no takve navode Crkva u postupku proglašenja svetom navodi kao dio njezina svjedočanstva, a ne kao neovisno dokazanu činjenicu.

Kušnja svjetovnog života

Kad je s otprilike sedamnaest godina obiteljski imutak bio vraćen, majka ju je nagovarala na udaju, a Margareta je neko vrijeme dvojila je li joj dječji zavjet doista obvezujući. U tom je razdoblju sudjelovala u svjetovnim zabavama, o čemu je kasnije, prema vlastitim riječima, duboko žalila - osobito zbog nošenja nakita i maske na karnevalu.

Ulazak u samostan

Dana 25. svibnja 1671. stupila je u samostan Reda pohoda Blažene Djevice Marije (vizitandinki) u Paray-le-Monialu, gdje je u studenome 1672. položila konačne zavjete. Unutar samostana, prema njezinu svjedočanstvu, Krist joj se počeo ukazivati i razgovarati s njom, povjeravajući joj zadaću širenja štovanja svoga Srca.

Viđenja Srca Isusova

Objave o Srcu Isusovu, prema njezinu vlastitom izvještaju, zbivale su se između prosinca 1673. i lipnja 1675. godine. Isus ju je, prema tom svjedočanstvu, pozvao da promiče štovanje njegova Srca, ustanovi molitvenu svetu uru u noći s četvrtka na petak te da se pričešćuje prvim petkom svakoga mjeseca. Te su objave isprva unutar zajednice izazvale sumnju i otpor - smatrali su je vizionarkom, no njezina ustrajna poslušnost, poniznost i strpljivost prema onima koji su je osporavali postupno su prevladali otpor.

Crkva danas o tim objavama govori kao o mističnim iskustvima koja su temelj proglašenja svetom, bez tvrdnje da je riječ o znanstveno dokazivim pojavama - riječ je o duhovnom svjedočanstvu koje je Crkva prihvatila kao vjerodostojno nakon dugog ispitivanja.

Smrt i kanonizacija

Umrla je 17. listopada 1690. u Paray-le-Monialu. Papa Leon XII. proglasio ju je časnom 1824., papa Pio IX. blaženom 18. rujna 1864., a papa Benedikt XV. svetom 1920. godine. Njezino tijelo počiva ispod oltara kapele u Paray-le-Monialu, mjestu koje je i danas hodočasničko središte štovanja Srca Isusova.

Uloga duhovnika Claudea de la Colombièrea

Presudnu ulogu u prihvaćanju njezina svjedočanstva odigrao je isusovac Claude de la Colombière, koji je kao ispovjednik samostana u Paray-le-Monialu prvi javno potvrdio vjerodostojnost njezinih iskustava, u vrijeme kad su je vlastite sestre i teolozi smatrali umišljenom ili prevarenom. Tek nakon njegove potpore, i nakon što je 1683. postala pomoćnica poglavarice samostana, otpor unutar zajednice postupno je nestao. Prema predaji, njezine posljednje riječi bile su da joj ne treba ništa osim Boga i da se izgubi u srcu Isusovu.

„Evo Srca koje je toliko ljubilo ljude“

Riječi koje je, prema njezinu svjedočanstvu, čula u jednoj od objava - da je Isusovo Srce toliko ljubilo ljude, a od njih zauzvrat primalo hladnoću i nezahvalnost - postale su geslo cijele pobožnosti koju je promicala. Njezino je štovanje u tadašnjoj Francuskoj imalo i poseban naglasak: širilo se kao protuteža jansenizmu, strogom vjerskom pravcu koji je isticao Božju strogost i udaljavao vjernike od čestog pristupanja pričesti. Nasuprot tomu, objave u Paray-le-Monialu poticale su na povjerenje u Božje milosrđe i na čestu, gotovo prisnu pobožnost prema Isusovu Srcu, koja se u idućim stoljećima proširila po cijelom katoličkom svijetu.