Sveta Marta, Marija i Lazar, prijatelji Isusovi

Prijatelji iz Betanije

Marta, Marija i Lazar spominju se u evanđeljima po Luki i Ivanu kao braća i sestra koji su živjeli u Betaniji, malom mjestu nedaleko Jeruzalema, gdje su Isusu i njegovim učenicima nudili gostoprimstvo tijekom njegovih putovanja prema Svetom gradu. Ivanovo evanđelje izričito kaže da je Isus volio Martu, njezinu sestru i Lazara, čime njihov dom dobiva poseban status mjesta prijateljstva usred Isusova javnog djelovanja, različitog od odnosa prema širem krugu učenika i mnoštva koje ga je slušalo.

Marta i briga oko posluživanja

Najpoznatija epizoda s Martom zabilježena je u Lukinu evanđelju: dok je Isus posjetio njihov dom, Marta se, kako navodi tekst, bavila mnogim poslovima oko posluživanja, dok je njezina sestra Marija sjedila do Isusovih nogu i slušala njegovu riječ. Kad se Marta požalila da joj sestra ne pomaže, Isus joj je odgovorio da je Marija izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti, ne osuđujući Martinu brigu za gostoljubivost, nego blago ukazujući na to da se pažnja prema Bogu ne smije izgubiti u mnoštvu obveza.

Marija koja sluša

Marija je u evanđeoskim prikazima ostala simbol kontemplativnog stava, onoga koji zastaje da bi slušao, za razliku od stalne zaokupljenosti djelovanjem. U crkvenoj su predaji Marta i Marija stoljećima tumačene kao dva nadopunjujuća oblika kršćanskog života, djelatni i motrilački, pri čemu Isusov odgovor Marti ne umanjuje vrijednost poslužiteljskog rada, nego podsjeća da mu prethodi i temelji ga slušanje Božje riječi.

Uskrsnuće Lazara

Središnji događaj vezan uz ovu obitelj jest Lazarovo uskrsnuće, opisano u jedanaestom poglavlju Ivanova evanđelja. Kad je Lazar umro, a Isus stigao u Betaniju tek nakon četiri dana, Marta ga je dočekala riječima pune vjere u uskrsnuće, na što joj je Isus odgovorio poznatom izjavom: ja sam uskrsnuće i život. Isus je zatim, pred okupljenim mnoštvom, glasno zapovjedio Lazaru da iziđe iz groba, a on je izišao još povijen pogrebnim povojima. Evanđelist bilježi da su mnogi Židovi zbog toga povjerovali u Isusa, dok su ga svećenički poglavari upravo zato počeli još odlučnije tražiti da ga pogube.

Večera prije muke

Nedugo prije Isusove muke, u Betaniji je priređena večera na kojoj je, prema Ivanovu izvještaju, Marta posluživala, Lazar bio jedan od gostiju za stolom, a Marija pomazala Isusove noge dragocjenim mirisnim uljem, gesta koju je Isus protumačio kao pripremu za njegov pogreb. Egzegeti raspravljaju o odnosu te večere prema paralelnim izvještajima o gozbi u kući Šimuna Gubavca u Mateja i Marka, ne dolazeći do jedinstvenog zaključka radi li se o istom ili različitom događaju, no u svakom se slučaju obitelj iz Betanije pojavljuje u samom srcu posljednjih dana Isusova javnog djelovanja.

Kasnija predaja i štovanje

O kasnijem životu Marte, Marije i Lazara evanđelja više ne govore ništa, pa dalje podatke daju tek kasnije, teško provjerljive predaje. Jedna zapadna, osobito francuska tradicija, tvrdi da su njih troje s još nekoliko pratitelja doplovili u Provansu i ondje širili kršćanstvo, pri čemu se Marti posebno pripisuje pobjeda nad legendarnim zmajem Tarasqueom kraj grada koji je po njoj dobio ime, Tarascon. Riječ je o pobožnoj legendi bez povijesne potvrde, koju Crkva ne iznosi kao činjenicu, no koja je stoljećima hranila štovanje ove troje svetaca na zapadu Europe, gdje ih se danas zajednički slavi 29. srpnja.

Zašto se slave zajedno

Do liturgijske reforme nakon Drugoga vatikanskog sabora Marta se slavila zasebno 29. srpnja, dok su se Marija i Lazar spominjali povezano s drugim svecima ili uopće nisu imali vlastiti dan u rimskom kalendaru. Reforma iz 2021. godine, kojom je papa Franjo proširio zajednički spomendan na svu trojicu, htjela je upravo naglasiti ono što evanđelja sama sugeriraju: da njih troje čine jednu obitelj prijateljstva s Isusom te da se njihova svetost ne može do kraja razumjeti odvojeno jedno od drugoga, nego kao zajednička slika doma otvorenog Bogu.