Sveta Monika, majka svetog Augustina

Kršćanka udana za poganina

Monika je rođena 331. ili 333. godine u Tagasti, gradiću u rimskoj provinciji Numidiji na sjeveru Afrike, u kršćanskoj obitelji. Rano je udana za Patricija, gradskog dužnosnika u Tagasti koji je bio poganin, a prema kasnijem svjedočanstvu njezina sina Augustina, i čovjek naprasite naravi i razuzdanih navika. Brak je bio otežan tom razlikom u vjeri i ćudi, a Monikina pobožnost i post, koje Patricije nije razumio, dugo su bili izvor nesuglasica, iako je, prema Augustinovu svjedočanstvu, s vremenom prema njoj razvio i izvjesno poštovanje zbog njezine strpljivosti.

Djeca i briga za njihovo krštenje

Iz braka su se rodilo troje djece: najstariji sin Augustin, sin Navigije i kći Perpetua. Monika se trudila osigurati djeci kršćanski odgoj i krštenje, no u tadašnjem je običaju krštenje često odgađano do zrelije dobi, pa ni Augustin nije bio kršten u djetinjstvu, odluka koju je on sam kasnije, u svojim Ispovijestima, s gorčinom preispitivao, smatrajući da bi mu rano krštenje možda uštedjelo dio kasnijih životnih zastranjenja.

Augustinov skretanje s vjere

Kad je Augustin otišao na školovanje u Kartagu, udaljio se od majčine vjere, prihvatio manihejsko učenje, dualističku sljedbu koju je Crkva smatrala krivovjerjem, te je počeo voditi život koji je Moniku duboko zabrinjavao, uključujući izvanbračnu vezu iz koje mu se rodio sin. Monika je, prema Augustinovu svjedočanstvu, danima i noćima plakala i molila za njegovo obraćenje, a jedan joj je biskup, umoran od njezinih ustrajnih molbi da porazgovara s njezinim sinom, uputio rečenicu koja je postala poznata: nemoguće je da propadne sin tolikih suza.

Put u Rim i Milano

Kada je Augustin, ne obavijestivši je, otputovao u Rim, a potom u Milano, Monika je krenula za njim preko mora, odlučna ne odustati od nastojanja da ga privede vjeri. U Milanu se povezala s biskupom Ambrozijem, čije je propovijedanje i osobni utjecaj na Augustina promatrala s nadom, i nastavila je moliti i postiti, sudjelujući aktivno u duhovnom životu milanske kršćanske zajednice tijekom razdoblja koje je za Augustina bilo presudno u njegovu postupnom približavanju vjeri.

Obraćenje i krštenje sina

Nakon dugog unutarnjeg previranja, opisanog u Augustinovim Ispovijestima kao poznata scena u vrtu u Milanu, Augustin se konačno obratio i pripremio za krštenje, koje je primio na Uskrs 387. godine u milanskoj krstionici, iz Ambrozijevih ruku. Monika je time dočekala ispunjenje sedamnaest godina molitve, o čemu je Augustin kasnije pisao kao o trenutku najveće majčinske radosti, veće, kako sam kaže, nego što bi bila da je doživjela njegovo rođenje u tjelesnom smislu.

Smrt u Ostiji

Nakon obraćenja, majka i sin proveli su nekoliko mjeseci mirnog zajedničkog života u Cassiciacumu kraj Milana, a potom su krenuli natrag prema Africi. Na putu su se zaustavili u luci Ostiji kraj Rima, gdje su, prema Augustinovu opisu, dijelili duboko duhovno iskustvo razgovora o vječnom životu, poznato kao vizija u Ostiji. Ondje je Monika ubrzo nakon toga, 387. godine, umrla, izrekavši, prema Augustinovu svjedočanstvu, da joj više nije stalo gdje će joj tijelo biti pokopano, jer ništa nije Bogu daleko, i da joj je jedina želja bila da je se spominje na oltaru gdje god se nalazila. Njezin je život ostao trajan primjer ustrajne molitve majke za obraćenje djeteta.

Zaštitnica majki i teških brakova

Zbog vlastitog iskustva neskladnog braka s Patricijem, koji je unatoč svemu na kraju života prihvatio krštenje zahvaljujući njezinoj strpljivoj blagosti, Monika je štovana i kao zaštitnica supruga u teškim ili neuravnoteženim brakovima, a ne samo kao majka koja moli za djecu. Njezino svjedočanstvo, sačuvano gotovo isključivo kroz Augustinove Ispovijesti, ostalo je jedno od rijetkih iscrpnih svjedočanstava o unutarnjem životu jedne kršćanske žene iz kasne antike, čime njezin lik nadilazi ulogu sporedne pojave u sinovljevoj biografiji i postaje samostalan predmet duhovnog štovanja.