Sveta Obitelj Isusa, Marije i Josipa

Skriveni život u Nazaretu

Evanđelja o djetinjstvu i mladosti Isusa u Nazaretu govore vrlo suzdržano, ostavljajući o gotovo tri desetljeća njegova skrivenog života tek nekoliko rečenica. Nakon bijega u Egipat pred Herodovim progonom, opisanog u Matejevu evanđelju, i povratka nakon Herodove smrti, obitelj se nastanila u galilejskom selu Nazaretu, malom i beznačajnom mjestu tog doba, gdje je Josip, prema Evanđelju, obavljao zanat tesara ili graditelja, a Marija vodila kućanstvo prema uobičajenim običajima tadašnje palestinske svakodnevice. Jedini opširnije zabilježeni događaj iz Isusova djetinjstva jest posjet Jeruzalemu u dvanaestoj godini, opisan u Lukinu evanđelju, kad su ga roditelji, misleći da je izgubljen na putu kući, nakon tri dana traženja pronašli u hramu među učiteljima, gdje je slušao i postavljao pitanja.

Evanđelist Luka sažima to razdoblje kratkom, no gustom rečenicom da je Isus „rastao u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi“, ne opisujući daljnje pojedinosti o njegovoj mladosti provedenoj, prema predaji i logici tadašnjeg zanatskog naukovanja, uz oca u tesarskoj radionici.

Podrijetlo blagdana

Štovanje Svete Obitelji kao zajedničkog uzora obiteljskog života razvilo se postupno, tek u kasnijim stoljećima kršćanske povijesti, osobito od sedamnaestog stoljeća u Kanadi i Francuskoj, gdje su ga promicali pojedini biskupi i redovničke zajednice, uz snažan poticaj svetišta u Montrealu posvećenog upravo Svetoj Obitelji. Papa Leon XIII. potaknuo je širenje te pobožnosti krajem devetnaestog stoljeća, u razdoblju kad je industrijalizacija i s njom povezano raspadanje tradicionalnih obiteljskih struktura postalo predmet zabrinutosti crkvenih vlasti. Blagdan je u opći rimski kalendar konačno uveden tijekom dvadesetog stoljeća, smješten na nedjelju unutar božićne osmine, između Božića i Nove godine, kako bi se tajna Kristova utjelovljenja izravno povezala s konkretnim iskustvom obiteljskog života.

Značenje blagdana

Blagdan ne slavi jedan povijesni događaj s točnim datumom, nego samo obiteljsko zajedništvo Isusa, Marije i Josipa kao uzor kršćanske obitelji - zajedništva utemeljenog na svakodnevnom radu, molitvi i međusobnoj odanosti usred jednostavnosti svakodnevice, a ne javnog uspjeha, moći ili društvenog ugleda. Crkva ovim blagdanom potiče vjernike da promišljaju o vlastitom obiteljskom životu u svjetlu tog evanđeoskog primjera, osobito u pitanjima odgoja djece, međusobnog poštovanja supružnika te brige za starije i ranjivije članove obitelji.

Slavlje u Hrvatskoj

U Hrvatskoj se blagdan Svete Obitelji, koji redovito pada u nedjelju između Božića i Nove godine, slavi posebnim misama posvećenima obiteljima, uz obnovu bračnih zavjeta supružnika i poseban blagoslov djece i roditelja tijekom liturgije. U mnogim je hrvatskim župama uvriježen i običaj posebnog blagoslova obitelji uoči kraja kalendarske godine, kojim se zahvaljuje za proteklu godinu i moli za obiteljsko zajedništvo u godini koja dolazi, a katolički pastoralni programi tim danom često otvaraju širu godišnju temu posvećenu obitelji.

U teološkom smislu, blagdan Svete Obitelji povezuje se i sa starom kršćanskom tradicijom razmišljanja o Kristovu utjelovljenju ne samo kao apstraktnoj istini vjere, nego kao stvarnom, konkretnom ulasku Boga u običnu ljudsku obitelj, s njezinim svakodnevnim brigama, radom i međusobnim odnosima. Upravo je ta konkretnost - obitelj bez bogatstva, ugleda ili posebnih povlastica, prisiljena na bijeg i progonstvo, a potom na skroman život u malom selu - razlog zašto je Crkva u novije doba tu sliku osobito istaknula kao ohrabrenje svim obiteljima koje svoju vjeru i ljubav žive u sličnim, neupadljivim okolnostima, daleko od javne pažnje ili crkvenih zidina.