Sveta Priska, mučenica

Nesigurno podrijetlo imena

O svetoj Priski povijesno se zna vrlo malo; čak i datumi njezina života ostaju nepoznati. Ime Priska, odnosno Priscila, često se spominje među najranijim kršćanima Rima, što otežava razlikovanje pojedinih osoba koje su ga nosile. Neki su pisci povezivali mučenicu Prisku sa ženom po imenu Priscila, suprugom Akvile i suradnicom apostola Pavla spomenutom u Poslanici Rimljanima, no ta identifikacija ostaje nesigurna i danas se smatra vjerojatno pogrešnom.

Trag u katakombama

Grob mučenice po imenu Priska štovao se u rimskim katakombama Priscile na Via Salariji, gdje je zabilježen u putopisima hodočasnika iz 7. stoljeća koji su bilježili grobove rimskih mučenika za potrebe posjetitelja. Ti rani izvori potvrđuju da je štovanje postojalo već stoljećima prije nego što su nastale opširnije, legendarne verzije njezina životopisa.

Crkva na Aventinu

Na rimskom brežuljku Aventinu do danas stoji crkva posvećena svetoj Priski, podignuta na mjestu ranije takozvane titulske crkve, Titulus Priscae, spomenute već u 5. stoljeću, a vjerojatno sagrađene još u 4. stoljeću. U blizini je pronađena brončana ploča iz 224. godine, što upućuje na to da se na tom mjestu prije crkve možda nalazila palača rimskog senatora, čije bi ime moglo biti povezano s nazivom titulske crkve.

Datacija mučeništva

Prema sačuvanim „Acta Sanctae Priscae”, njezino se mučeništvo smješta u vrijeme cara Klaudija II., dakle oko 268.-270. godine, dok legenda njezino krštenje i mučeništvo pomiče znatno ranije, u doba apostola Petra u Rimu, tvrdeći da je bila prva žena mučenica na Zapadu. Ta razlika u dataciji sama po sebi pokazuje koliko su slojevi predaje o njoj nesigurni i međusobno proturječni.

Kasnija legenda

Tek su kasnije, znatno mlađe predaje pripovijedale razrađeniju priču: da je Priska bila mlada djevojka koja je u dobi od trinaest godina ostala vjerna Kristu unatoč pritisku vlasti da se odrekne vjere, da je bila mučena na razne načine, a naposljetku pogubljena na desetoj milji Via Ostiensis, te da je njezino tijelo kasnije, za pape Eutihijana u 3. stoljeću, preneseno u crkvu na Aventinu. Povjesničari te pojedinosti ocjenjuju kao „nepovijesne i u pojedinostima nemoguće”, odnosno kao naknadnu, pobožnu razradu bez čvrstog uporišta u ranim vrelima.

Štovanje danas

Unatoč nesigurnosti oko pojedinosti njezina života, kult svete Priske jedan je od starijih rimskih kultova mučenica, a njezin se blagdan slavi 18. siječnja. Rimska je Crkva njoj u čast odredila i kardinalsku titularnu crkvu na Aventinu, a u ikonografiji se prikazuje s palminom grančicom, uobičajenim znakom mučeništva. Njezin primjer pokazuje koliko je teško, za mnoge rane rimske mučenike i mučenice, razdvojiti povijesnu jezgru štovanja od kasnije pobožne mašte koja je popunjavala praznine u sačuvanim vrelima.

Zbunjujuća tradicija imena

Zabuna oko identiteta svete Priske dodatno je pojačana činjenicom da postoji nekoliko različitih rimskih kultova povezanih sa sličnim imenima: Priscila, Priska i Priscila majka pape Pudensa spominju se u različitim, često međusobno nepovezanim predajama iz prvih stoljeća kršćanstva u Rimu. Takva zbrka tipična je za rano rimsko kršćanstvo, u kojem su brojne kućne zajednice, takozvani tituli, nosile imena svojih osnivača ili darovatelja zemljišta, a ta su se imena s vremenom povezivala s mučenicima štovanim u tim istim četvrtima, bez jasne granice između povijesne osobe i naziva mjesta.

Uloga u rimskoj topografiji

Crkva svete Priske na Aventinu jedna je od takozvanih titulskih crkava, drevnih rimskih bogomolja koje su izvorno bile privatne kuće ili dvorane preuređene za bogoslužje, a poslije su postale temelj mreže rimskih župa. Arheološka istraživanja pod današnjom crkvom otkrila su ostatke starorimske kuće i, prema nekim tumačenjima, prostorije koje bi mogle biti povezane s ranim kršćanskim okupljanjima, što potvrđuje da je štovanje na tom mjestu doista vrlo staro, neovisno o kasnijim legendarnim dodacima.

Unatoč svim nesigurnostima, ime svete Priske ostalo je trajno prisutno u rimskom bogoslužju: crkva na Aventinu i danas redovito slavi njezin blagdan, a hodočasnici koji je posjećuju obično znaju vrlo malo o povijesnim dvojbama oko njezina identiteta, štujući je jednostavno kao jednu od bezbrojnih mladih žena koje su u prvim stoljećima kršćanstva platile život vjernošću Kristu.