Sveta Rita Kasijska, redovnica

Rana želja za samostanom

Rita se rodila 1386. u mjestu Rocca Porena, u biskupiji Spoleto, roditeljima koji su, prema kasnijoj predaji, bili poznati po dobrotvornosti i mirotvorstvu. Od djetinjstva je željela stupiti u samostan, no roditelji su je, po tadašnjem običaju, u dvanaestoj godini udali za muškarca opisanog kao izrazito surova i naprasita narav. Rita mu je, unatoč svemu, ostala vjerna supruga i majka osamnaest godina, rodivši mu blizance.

Udovištvo i gubitak sinova

Nakon što je njezin suprug ubijen u sukobu obiteljskih neprijateljstava, Rita se svom snagom trudila spriječiti sinove da krenu putem osvete. Prema predaji, moleći se za njihovo obraćenje, doživjela je da oba sina umru prije nego što su stigla počiniti zločin osvete - gubitak koji je za nju istovremeno bio i bol i, kako je vjerovala, odgovor na molitvu za njihovo spasenje.

Ulazak među augustinke

Ostavši sama, Rita je ponovno zatražila primitak u augustinski samostan u Cascii. Isprva je bila odbijena zbog svog udovičkog statusa, koji nije odgovarao tadašnjim pravilima zajednice, no nakon ustrajnog traženja napokon je primljena. U samostanu je provela ostatak života u strogoj molitvi, pokori i služenju sestrama, postavši uzor predanosti unatoč svemu što je prije toga pretrpjela.

Znak na čelu

Prema pobožnoj predaji, Rita je tijekom duboke molitve pred raspelom primila ranu na čelu, kao da ju je dotaknuo trn iz Kristove krune, ranu koju je nosila do kraja života. Zbog te je pojedinosti u umjetnosti najčešće prikazuju s tim znakom na čelu, a ponekad i s ružama - simbolom povezanim uz kasnija čudesa koja joj se pripisuju.

Smrt i kanonizacija

Umrla je 1456. u samostanu u Cascii. Papa Urban VIII. dopustio je 1637. njezino štovanje kroz misu i časoslov, prepoznajući brojna čudesa koja su joj se pripisivala, a svečano je proglašena svetom 24. svibnja 1900. U Španjolskoj je poznata kao svetica nemogućega, a zbog svoje životne priče postala je jedna od najviše zazivanih zaštitnica u beznadnim i naizgled nerješivim situacijama.

Obraćenje supruga

Prema predaji, Rita se u braku dugo trudila stišati suprugovu narav strpljivošću i molitvom, sve dok, kako se pripovijeda, nije uspjela dovesti ga do promjene ponašanja u posljednjim godinama zajedničkog života. Kad je ubijen u sukobu obiteljskih neprijateljstava, koji su u to doba u srednjoj Italiji bili česta pojava, Rita je, umjesto da traži osvetu, javno oprostila ubojicama - postupak neobičan za tadašnje shvaćanje časti, koji je kasnije postao jedan od najviše isticanih dijelova njezine priče.

Zaziv u beznadnim situacijama

Rita se u pobožnoj tradiciji smatra svjedokinjom da se ni u naizgled potpuno bezizlaznim okolnostima - u nasilnom braku, u gubitku djece, u odbijanju koje je doživjela na vratima samostana - ne gubi nada. Upravo je ta nizanja teških okolnosti, kroz koje je unatoč svemu ostala vjerna, temelj njezina štovanja kao svetice kojoj se ljudi obraćaju kad im se čini da im nitko drugi ne može pomoći.

Ruže usred zime

Uz Ritin lik u pučkoj pobožnosti čvrsto su vezane ruže, simbol koji se u kasnijim pripovijestima tumači na različite načine - od uspomene na jednu ružu koju je, prema predaji, zatražila iz vrta svoje obitelji nedugo prije smrti u doba kad ruže inače ne cvatu, do općeg simbola njezine duhovne plodnosti unatoč svim trpljenjima. Zbog te se poveznice na njezin blagdan u nekim zajednicama i danas blagoslivljaju ruže, koje vjernici nose kući kao znak zagovora u vlastitim teškoćama. Taj jednostavan običaj, sačuvan u mnogim župama diljem svijeta, svjedoči koliko je duboko njezina životna priča ušla u pučku pobožnost, daleko izvan granica njezine rodne Italije.