Sveta Roza Limska, djevica

Izabela iz Lime

Izabela Flores de Oliva rodila se 20. travnja 1586. u Limi, tadašnjem središtu španjolske potkraljevine Peru, u obitelji skromnijeg imovinskog stanja. Nadimak Roza dobila je, prema predaji, još kao dojenče zbog izuzetne ljepote lica, a kasnije je to ime službeno zadržala i pri krizmi. Od djetinjstva se odlikovala pobožnošću i sklonošću samoći, provodeći vrijeme u molitvi u vrtnoj kolibi koju je sama uredila u obiteljskom dvorištu.

Roditelji su, u nastojanju da poboljšaju obiteljsko imovinsko stanje, više puta pokušavali dogovoriti njezinu udaju za imućne prosce, no Roza je te ponude dosljedno odbijala, odlučna posvetiti se Bogu. Stupila je u treći, laički red dominikanaca, što joj je omogućilo da živi posvećenim životom, uz zavjete čistoće i siromaštva, a da pritom ostane u roditeljskoj kući i pomaže obitelji, koja se u međuvremenu financijski pogoršala, radom u vrtu i vezenjem.

Poznata je po strogom asketskom životu: postila je često i oštro, spavala malo te je, prema izvještajima iz postupka njezina proglašenja svetom, prakticirala tjelesne pokore koje suvremena duhovnost i medicina gledaju s velikim oprezom, a koje treba čitati u kontekstu duhovnosti onoga doba, a ne kao uzor za nasljedovanje. Istodobno je bila poznata po praktičnoj brizi za siromašne, bolesne i Indijance u Limi, kojima je pomagala liječenjem i njegom u vlastitom domu, čime se smatra jednom od preteča socijalne skrbi na američkom kontinentu.

Roza je umrla 24. kolovoza 1617. u Limi, u tridesetima, nakon duže bolesti. Njezina je smrt izazvala golem odaziv stanovništva grada, a štovanje se brzo proširilo diljem španjolske Amerike. Proglašena je svetom 1671. godine, postavši prva osoba rođena na američkom kontinentu koju je Katolička crkva proglasila svetom. Papa Klement X. proglasio ju je zaštitnicom cijele Latinske Amerike i Filipina, a njezino štovanje ostalo je osobito snažno u Peruu, gdje je i danas jedna od najpopularnijih svetica.

Deseto od trinaestero djece

Roza je bila deseto od trinaestero djece u obitelji, a nadimak koji je ponijela kroz život dala joj je, prema predaji, indijanska dadilja Marijana, slijedeći tadašnji lokalni običaj da se djevojčicama daju imena po cvijeću. Od pete je godine, prema svjedočanstvima iz postupka proglašenja svetom, položila zavjet trajnog djevičanstva, odluku koju je kao odraslu ženu dosljedno branila unatoč obiteljskom pritisku. U dominikanski treći red stupila je 10. kolovoza 1606., a od 1609. godine trajno se povukla u vlastitu, tek nešto veću od dva četvorna metra veliku ćeliju u obiteljskom vrtu, napuštajući je samo radi bogoslužja i najnužnijih obveza.

Prema svjedočanstvu onih koji su bili uz nju u posljednjim trenucima, Roza je umrla riječima da je taj dan njezino „vjenčanje s vječnošću“, slikom koja sažima njezino shvaćanje redovničkog života kao potpunog, doživotnog predanja Bogu. Njezino brzo proglašenje svetom, tek pedesetak godina nakon smrti, odražavalo je golemu popularnost njezina kulta u čitavoj španjolskoj Americi, gdje je postala simbol da svetost nije povlastica isključivo starog kršćanskog svijeta, nego je moguća i na tek pokrštenom kontinentu, među narodom koji je i sam trpio posljedice kolonijalnog osvajanja.

Njezin je lik danas i predmet pažljivije, kritičke ocjene, osobito kad je riječ o oštrim tjelesnim pokorama koje je nad sobom prakticirala; suvremena duhovnost i medicina na takve postupke gledaju s velikim oprezom, pa se u pripovijedanju o njezinu životu ta praksa danas prikazuje kao dio duhovnosti onoga doba, a ne kao poziv na nasljedovanje.