Sveta Roza iz Viterba, djevica

Djetinjstvo u Viterbu

Roza se rodila 1235. godine u Viterbu, gradu u srednjoj Italiji, u siromašnoj i pobožnoj obitelji. Prema predaji koju prenosi Katolička enciklopedija, već je kao malo dijete pokazivala neobičnu duhovnu zrelost i sposobnost čudesa - navodi se da je s tri godine, molitvom, vratila u život svoju pokojnu tetku. Kao sedmogodišnjakinja povukla se u samotan i strog način života, s oštrim pokorama, a poslije je, prema legendi, doživjela čudesno ozdravljenje po zagovoru Gospe. Tada se, prema predaji, po Marijinu nalogu pridružila trećem redu svetog Franje, odnosno laičkoj franjevačkoj zajednici, kao djevojčica, dugo prije uobičajene dobi za takav korak.

Propovjednica u doba sukoba

U doba njezina djetinjstva Viterbo je bio uvučen u sukob između pristaša cara Fridrika II i pristaša pape, poznat kao sukob gibelina i gvelfa, uz jaku prisutnost heretičkih skupina koje su podupirale carsku stranu. Prema predaji, Roza je oko 1247. godine, u dobi od dvanaestak godina, primila poslanje da javno propovijeda pokoru stanovnicima Viterba. Propovijedala je gotovo dvije godine, s velikim uspjehom, pozivajući građane da se vrate papinoj stranci i napuste podršku heretičkim propovjednicima bliskim caru.

Progonstvo i proročanstvo

Njezino je propovijedanje razljutilo gradske vlasti odane caru, koje su u siječnju 1250. godine protjerale nju i njezinu obitelj iz Viterba. Utočište su pronašli u obližnjem mjestu Sorianu. Prema predaji, 5. prosinca 1250. Roza je prorekla skoru smrt cara Fridrika II - car je doista umro osam dana poslije, u prosincu iste godine, nakon čega se obitelj mogla vratiti u Viterbo. U mjestu Vitorchianu, prema legendi, stajala je tri sata neozlijeđena u plamenu, čime je navodno na vjeru obratila cijelo mjesto, uključujući i mjesnu vračaru.

Odbijanje od samostana

Vrativši se u Viterbo, Roza je zatražila prijam u samostan klarisa Svete Marije od Ruže, no zbog svog siromaštva bila je odbijena. Prema predaji, tada je prorekla da će nakon smrti ipak biti primljena upravo u taj samostan, unatoč tadašnjem odbijanju - proročanstvo koje se, prema kasnijoj crkvenoj predaji, potom i ispunilo prijenosom njezinih posmrtnih ostataka.

Smrt i kanonizacija

Roza je umrla mlada, 6. ožujka - prema različitim izvorima 1251. ili 1252. godine - u sobi u kući svoga oca u Viterbu, u dobi od svega sedamnaest godina. Postupak njezina proglašenja svetom pokrenuo je papa Inocent IV već iste 1252. godine, no formalno je provedeno tek 1457. godine, pod papom Kalistom III. Takav dugi razmak između smrti i službene kanonizacije nije bio neuobičajen u srednjem vijeku, dok je mjesno štovanje u Viterbu bilo živo od samog početka.

Štovanje u Viterbu

Iako je Roza umrla mlada, njezino je štovanje ostalo živo u Viterbu neprekinuto sve do danas, a njezino ime nosi i sam grad u nadimku „grad svete Roze“. Ostaje jedan od rijetkih primjera svetice čiji je kult ostao gotovo isključivo lokalan, a opet toliko snažan da je nadživio stoljeća.

Trajno štovanje

Njezino tijelo, koje se prema tradiciji smatra netaknutim raspadanjem, čuva se u samostanu klarisa u Viterbu koji ju je nekoć odbio, a danas nosi njezino ime. Roza je zaštitnica grada Viterba. Svake se godine 3. rujna gradom nosi golema, rasvijetljena drvena kula zvana Macchina di Santa Rosa, u povorci koja je jedna od najstarijih i najpoznatijih pučkih svetkovina u Italiji, upisana na UNESCO-v popis nematerijalne baštine.

Za razliku od mnogih srednjovjekovnih svetaca, Roza nikada nije stupila u samostan niti položila redovničke zavjete u strogom smislu - živjela je i umrla kao pripadnica trećeg franjevačkog reda, u vlastitoj obitelji, što je njezino štovanje učinilo posebno bliskim običnim vjernicima, osobito mladima i laicima izvan redovničkog života.