Sveta Uršula i drugarice, mučenice

Kamen s natpisom

Sve što se o svetoj Uršuli i njezinim družicama pouzdano zna, počiva na jednom jedinom kamenu. U Kölnu je u petom stoljeću rimski službenik po imenu Klematije dao obnoviti baziliku posvećenu djevicama mučenicama i o tome uklesao natpis koji je sačuvan do danas u crkvi svete Uršule. Natpis potvrđuje da su na tom mjestu nekoć postradale djevice, ali ne navodi ni njihov broj, ni imena, ni točno vrijeme njihove smrti.

Kako je nastala legenda

Stoljećima poslije, u srednjovjekovnim spisima, taj se šturi podatak razvio u razrađenu priču. Uršula je opisana kao britanska kraljevna koja je, ne želeći se udati, izmolila od budućeg muža trogodišnju odgodu. Skupila je deset plemenitih družica, a svakoj su, prema predaji, pridružene tisuće djevojaka. Sve su zajedno krenule na hodočašće, preko Rima i Basela, a na povratku u Köln dočekala ih je vojska Huna koja ih je, prema legendi, poubijala jer nisu htjele odustati od svoje vjere.

Odakle broj jedanaest tisuća

Broj od jedanaest tisuća djevica nije se pojavio odmah. Najstariji tekstovi iz devetog stoljeća spominju samo nekoliko imenovanih djevojaka ili neodređeno „nekoliko tisuća“. Tek u desetom stoljeću ustalio se točan broj, vjerojatno zbog pogrešnog čitanja starih kratica ili spajanja podatka o jedanaest djevica iz starih bogoslužnih knjiga s brojem od nekoliko tisuća mučenica.

Širenje štovanja

Unatoč tome što je povijesna osnova priče vrlo skromna, štovanje svete Uršule i njezinih družica raširilo se po cijeloj srednjovjekovnoj Europi. Od dvanaestog stoljeća njihove su relikvije stizale u brojne crkve, a legenda je nadahnula slikarstvo, liturgiju i pobožnost. Katolička je Crkva danas jasna: priča o jedanaest tisuća djevica smatra se u svojoj razrađenoj verziji basnoslovnom, dok se povijesna jezgra svodi na skupinu djevica mučenica pogubljenih u Kölnu u nepoznato vrijeme.

Red svete Uršule

Ime svete Uršule ostalo je živo i kroz Uršulinke, red koji je 1535. u Italiji osnovala sveta Angela Merici, posvećen prije svega odgoju i obrazovanju djevojaka. Zahvaljujući školama uršulinki diljem svijeta, spomen svete Uršule i danas nosi snažan pedagoški pečat, iako sama povijesna Uršula ostaje zamagljena predajom.

Slika i umjetnost

Legenda o Uršuli i njezinim družicama snažno je nadahnula srednjovjekovno i renesansno slikarstvo. Slikari poput Vittorea Carpaccia u Veneciji posvetili su joj cijele cikluse slika, prikazujući njezino hodočašće, susret s papom i konačno stradanje pod zidinama Kölna. Ti su ciklusi pomogli da se priča o Uršuli proširi i među onima koji nisu znali čitati latinske spise, jer je slika govorila jezikom razumljivim svima.

Zašto priča i danas ima smisao

Iako suvremena povijesna kritika odbacuje broj od jedanaest tisuća družica kao plod nesporazuma i pobožnog pretjerivanja, jezgra priče - skupina mladih žena koja je radije umrla nego odustala od svoje vjere - ostaje snažna slika kršćanske ustrajnosti. Upravo je ta jezgra, a ne broj ni pojedinosti, razlog zašto se ime svete Uršule zadržalo u kalendaru i danas, stoljećima nakon što su nestali svi pouzdani zapisi o njoj.

Škole diljem svijeta

Zahvaljujući Uršulinkama, ime svete Uršule danas nose brojne škole i obrazovne ustanove na svim kontinentima, od Europe do Amerike i Azije. Angela Merici je pri osnivanju reda posebno inzistirala na obrazovanju djevojaka u vremenu kad im je pristup školovanju bio uvelike ograničen, čime je Uršulin lik, izvorno vezan uz mučeništvo, u novom vijeku dobio i sasvim drukčiju, pedagošku dimenziju. Tako se dogodilo da ime jedne davno zaboravljene mučenice iz Kölna danas svakodnevno izgovaraju tisuće učenica diljem svijeta, ne znajući gotovo ništa o okolnostima njezine smrti, a ipak baštineći nešto od njezine odlučnosti.

Prosac Etherije

Prema razrađenoj srednjovjekovnoj legendi, Uršulin prosac bio je poganski kralj po imenu Etherije (Aetherius). Ona je pristala na brak samo pod tri uvjeta: tri godine odgode, njegovo obraćenje na kršćanstvo i zajedničko hodočašće u Rim. Predaja govori i da su djevice u Kölnu na kraju smaknute strijelama, a ne mačem - pojedinost koja se stoljećima ponavljala u slikarskim prikazima njihova mučeništva. Vrijeme događaja predaja različito smješta, od progona pod carem Dioklecijanom oko 303. godine do kasnijih najezda Huna u petom stoljeću, što dodatno pokazuje koliko je izvorna povijesna jezgra priče nesigurna i kasnije prekrivena pobožnim pripovijedanjem.