Sveta Zita, sluškinja

Djevojčica iz Montsegradija

Zita je rođena početkom 13. stoljeća u selu Montsegradi, nedaleko Lucce u Toskani, u siromašnoj seljačkoj obitelji. Već je u djetinjstvu, prema predaji, pokazivala izraženu pobožnost i sklonost molitvi, a majka ju je odgajala u strogoj kršćanskoj disciplini, uvodeći je od najranije dobi u navike posta, šutnje i pomaganja siromašnijim susjedima. Obitelj nije imala sredstava da joj osigura obrazovanje, pa je Zitina duhovnost od početka bila oblikovana kroz rad i praktičnu pobožnost, a ne kroz knjigu.

Ulazak u službu

U dobi od dvanaest godina Zita je stupila u službu kod imućne obitelji Fatinelli u Lucci, gdje je ostala do kraja života, gotovo pedeset godina. Isprva su je suradnice ismijavale i omalovažavale zbog njezine revnosti u molitvi i posla koji je obavljala brže i savjesnije od drugih, smatrajući je pretjerano pobožnom i čudnom. Zita se, prema onodobnim zapisima, nikada nije osvetnički postavljala prema onima koji su joj radili nažao, nego je trpjela s postojanošću, ustrajno obavljajući svoje dužnosti bez pritužbi. Ustajala je prije zore kako bi prvo prisustvovala misi, a tek potom započinjala kućne poslove, što je isprva izazivalo neodobravanje gospodara, no s vremenom je postalo poznato kao znak njezine ozbiljnosti.

Sluškinja koja je postala nadstojnica

Tijekom godina njezino je strpljenje i poštenje uvjerilo obitelj Fatinelli da joj povjeri nadzor nad ostalim poslugom i kućnim poslovima, položaj koji je u to doba rijetko pripadao nekome tako niskog podrijetla. U toj je ulozi, prema predaji, blago postupala sa svima, a kad bi netko od posluge pogriješio, sama bi preuzimala krivnju pred poslodavcima kako bi ih zaštitila od kazne. Pripovijeda se da je dio svoje hrane redovito dijelila siromasima koji su dolazili na vrata kuće, unatoč tome što sama nije imala mnogo, a jedna od poznatijih pučkih priča govori kako je jednom zimskom danu, kad je gospodar bio odsutan, podijelila kruh namijenjen kućanstvu prosjacima, uzdajući se da će Bog opskrbiti obitelj - što se, prema predaji, i dogodilo. Najpoznatija je verzija te priče takozvano „čudo ruža”: gospodar ju je jednom iznenada zatekao kako u pregači nosi kruh za siromahe, upitao je što nosi, a kad je otvorila pregaču, u njoj su, prema legendi, bile samo mirisne ruže.

Svakodnevica bez čudesnih znakova

Za razliku od mnogih svetaca toga doba, Zitin život nije obilježen vidljivim čudesima za života, nego upravo suprotno - dosljednošću u najobičnijim poslovima. Suvremeni joj životopisci, čiji su zapisi nastali desetljećima nakon njezine smrti, ističu da je njezina svetost bila prepoznatljiva po malim gestama: strpljivosti prema djeci u kući, brizi za starije članove obitelji i redovitom, gotovo neprimjetnom milosrđu prema siromasima grada.

Smrt i štovanje

Zita je umrla u Lucci 27. travnja 1272. godine, nakon gotovo pola stoljeća provedenog u istoj kući. Ubrzo nakon smrti počelo je njezino štovanje u okolici grada, a mnogi su joj pripisivali posredovanje u svakodnevnim nevoljama, osobito onima vezanima uz posao i obiteljski život. Pjesnici Fazio degli Uberti i Dante Alighieri spominjali su Luccu jednostavno kao »Santa Zita«, što svjedoči o brzom širenju njezina kulta u narodu već u desetljećima nakon njezine smrti.

Potvrda kulta

Njezin je grob otkriven 1580. godine u crkvi San Frediano u Lucci, gdje su njezini posmrtni ostaci izloženi i danas. Papa Inocent XII. 1696. godine službeno je potvrdio njezino štovanje, čime je Zitin kult, koji je stoljećima postojao isključivo na temelju narodne pobožnosti, dobio i formalno crkveno priznanje. Zita se danas smatra zaštitnicom kućne posluge i primjer je svetosti ostvarene kroz vjernost u sitnim, svakodnevnim dužnostima, bez ikakvog javnog položaja, obrazovanja ili crkvene službe - svetost koja se, kako kažu njezini životopisci, rodila isključivo iz doslednosti u malome.