Sveta Perpetua i Felicita, mučenice

Progon u Kartagi

Početkom 3. stoljeća car Septimije Sever izdao je odredbu kojom se zabranjivalo prelaženje na kršćanstvo, što je u sjevernoafričkoj Kartagi, tada jednome od najvažnijih gradova Rimskog Carstva, dovelo do uhićenja skupine mladih katekumena - osoba koje su se pripremale za krštenje, ali ga još nisu primile. Među uhićenima su bile Vibija Perpetua, mlada udana žena plemićkog podrijetla, te Felicita, robinja koja je s njom dijelila zatočeništvo, zajedno s još trojicom drugova: Revokatom, Saturninom i Sekundulom, kojima se poslije pridružio i katehist Saturo.

Perpetua - mlada majka i plemkinja

Perpetua je prema sačuvanom svjedočanstvu imala oko dvadeset i dvije godine, bila je udana, obrazovana i imala je dojenče koje je još dojila kada je uhićena. Njezin otac, koji nije bio kršćanin, više je puta dolazio u zatvor moleći je da se odrekne vjere radi djeteta i obitelji, no Perpetua je ostala postojana u svojoj odluci. U zatvoru je, prema predaji, vodila osobni dnevnik u kojem je bilježila razgovore s ocem, brigu za dojenče i nekoliko viđenja koja je doživjela očekujući mučeništvo.

Felicita - trudna robinja

Felicita je bila robinja, trudna u osmom mjesecu u trenutku uhićenja. Prema tadašnjem rimskom običaju trudnice se nije smjelo pogubljivati, pa se Felicita bojala da neće moći umrijeti zajedno sa svojim suzatočenicima i da će njezino mučeništvo biti odgođeno za neodređeno vrijeme, dijeleći je od zajednice s kojom je dijelila vjeru. Dva dana prije zakazanih igara na areni, u zatvoru je prijevremeno rodila kćer, koju je potom odgojila jedna kršćanska žena iz Kartage. Time je uklonjena zapreka i Felicita je mogla biti pogubljena zajedno s ostalima.

Passio - Perpetuin zatvorski dnevnik

Događaji oko uhićenja, zatočeništva i mučeništva sačuvani su u spisu poznatom kao "Passio Sanctarum Perpetuae et Felicitatis" (Muka svetih Perpetue i Felicite). Veći dio teksta, prema svjedočanstvu urednika koji je spis sastavio ubrzo nakon događaja, izvorno je napisala sama Perpetua, opisujući vlastitim riječima razgovore s ocem, uvjete zatočeništva i viđenja koja je imala iščekujući smrt; dio je dopisao i Saturo, opisujući svoja viđenja, dok je nepoznati urednik dodao završni opis njihova pogubljenja kojemu je osobno prisustvovao. Taj se tekst danas smatra jednim od najstarijih sačuvanih kršćanskih spisa napisanih ženskom rukom te dragocjenim izvorom za poznavanje ranokršćanskog života i shvaćanja mučeništva.

Pogubljenje na areni

Prema sačuvanom opisu, mučenici su najprije bičevani, a potom su na arenu pušteni divlji vepar, medvjed i leopard na muškarce te divlja krava na žene - simbolički odabrana životinja kako bi ismijala njihov spol. Perpetua i Felicita, ranjene napadom zvijeri, prema predaji su se posljednji put izljubile pozdravom mira prije nego što su na kraju, zajedno s drugovima, pogubljene mačem. Mučeništvo se, prema sačuvanom izvještaju, dogodilo 7. ožujka 203. godine u Kartagi, gradu koji je u to doba bio jedno od najvažnijih kršćanskih središta zapadnog dijela Carstva.

Trajno mjesto u predaji Crkve

Zbog iznimne starine i vjerodostojnosti svjedočanstva, uz to što je riječ o jednom od rijetkih ranokršćanskih tekstova koji donosi izravan, osobni glas žene, spomen Perpetue i Felicite ušao je već u najranija stoljeća u liturgijsko štovanje Crkve. Njihova imena spominju se u rimskom kanonu mise, među malobrojnim mučenicima i mučenicama iz prvih stoljeća kršćanstva koji su ondje trajno upisani, što svjedoči o iznimnom ugledu koji su uživale u drevnoj kršćanskoj zajednici.

Poruka za današnjicu

Priča o Perpetui i Felicti - dvjema ženama različitog društvenog položaja, jednoj slobodnoj i plemićkoj, drugoj robinji, ujedinjenima u istoj vjeri i istoj sudbini - ostaje snažno svjedočanstvo da pred Bogom nema razlike u dostojanstvu među ljudima. Njihova odlučnost da ne napuste vjeru unatoč obiteljskim vezama, majčinstvu i tjelesnoj patnji i danas se u Crkvi navodi kao primjer postojanosti u kušnjama.